Dok sam sjedila i razmišljala na koji način da počnem da pišem o mladima, nezaposlenosti, propadanju ove države, lošoj ekonomiji, a najvećim dijelom depresiji koja vlada u današnje vrijeme među mladima, odlučila sam da krenem od sebe.

prica mladih ljudi o nezaposlenosti

Mislila sam mojoj sreći nema kraja kada sam papir o završenom studiranju uzela u ruke, osjećaj koji sigurno svi pamte, jer sigurno su tada mislili da su završili najteži dio posla u životu, i da tek sada predstoji najbolji period kada radite ono što ste željeli i htjeli tolike godine. A sada dobijam podatak da je trenutno 10 500 fakultetski obrazovanih ljudi na Zavodu za zapošljavanje. Ali moja potrešenost tu nije stala, za samo tri godine taj broj je sa 5 hiljada na duplu današnju cifru. Svi ovi podaci su dostupni svakom pojedincu i javni su, mogu se pronaći na sajtu Zavoda za zapošljavanje, što je još alarmantnija činjenica, s obzirom na to da svi su upućeni besmislenost ove situacije, a niko ne reaguje. Davor Paponja, akademski slikar koji je studije završio u Banja Luci, kaže već četiri godine traži posao. On se ne vodi onom narodnom “trbuhom za kruhom”, pa želi da ostane u svojoj zemlji, ali način da u njoj živi pristojan život nije našao. Kaže nadao se da najveći grad Republike Srpske pruža mnogo, ali shvata da ni on ne daje uslove dostojne svakog građanina, kako sebe banjalučani vole da nazivaju. Jedino što mu preostaje, tvrdi, jested a se redovno prijavljuje na biro, jer ako zakasni samo jedan dan bez problema će ga odmah skinuti s biroa. Takođe, kaže da niko nikada ni njega ni njegove poznanike nije pozvao sa Zavoda za zapošljavanje.

Zabrinuta za ovakvo stanje odgovor sam potražila u Ministarstvu prosvjete i nakon silnih poziva, dobila sam samo kratku informaciju da oni nisu nadležni za predlaganje broja studenata koji će se upisivati kao ni za smjerove koji upisuju student, da je za to nadležna isključivo visokoškolska ustanova. Takođe, tvrde da su upućeni u cjelokupnu situaciju, i da imaju odličnu saradnju sa Zavodom, i da planiraju nove pravilnike koji će smanjiti nezaposlenost, u saradnji sa ostalim ministarstvima.

Najlakše je uvijek prati ruke od svega, a ako Ministarstvo nije nadležno, ja zaista nisam sigurna ko je, možda san neobavještena kao nekada Koštunica. Kao rođenu Trebinjku, alarmirala me je i činjenica da u Trebinju ima armija nezaposlenih. Pa kako i neće biti, kada samo što se čuje svakog dana kako se zatvorilo još jedno preduzeće. Ako izuzmemo činjenicu da se barem hiljadu mladih ljudi već iselilo i da studiraju negdje mimo RS, i trenutno stanje nezaposlenosti, dovodi do slike o Trebinju gdje mladi sjede po kafićima ako imaju jednu konvertibilnu marku za kafu, ili ako je već nisu bacili u nepovrat, odnosno u kladionicu. A i gdje bi radili? - glavno je pitanje.

Prema statistici Zavoda za zapošljavanje, do posla najteže dolaze ekonomisti, pravnici a nakon njih i učitelji, poljoprivredni inženjeri, pedagozi i profesori fizičkog vaspitanja. Najmanji broj prijavljenih na Zavod je kod profesora matematike i ruskog jezika.

Pričati o statistici nije pohvalno, jer i sami smo svjesni situacije na tržištu. Dok se ministri utrkuju ko će koju fotelju zauzeti, mladi nisu specijalno zainteresovani ni da raspravljaju o tome. Žele samo da im neko da priliku da pokažu za šta su toliko krvi i znoja davali godinama na fakultetima.

Tijana Simović, dopisnik portala TrebinjeLive iz Banjaluke