U želji da budu među prvima koji će dati svoj skromni doprinos proslavi 17 vijekova Milanskog edikta, mještani malenog sela Zagora nadomak Trebinja obnovili su, nakon punih 61 godinu, običaj nalaganja badnjaka kod crkve posvećene Caru Konstantinu i Carici Jeleni.

badnjaci u selu zagora

„Naši su preci prije više od stotinu godina sagradili ovu crkvu i posvetili je Svetom caru Konstantinu i njegovoj svetoj majci, da bi je sveštali u godini proslave 16. vijekova Milanskog edikta, a mi smo, ne zanemarujući Božić u srcima i svojim domovima, odabrali da u godini proslave 17 vijekova od donošenja ovog zakona obnovimo svoju staru tradiciju i na taj način i mi damo skroman doprinos ovoj značajnoj godišnjici“, ističe Luka Petrović, predsjednik Crkvenog odbora sela Zagora.

On kaže da su samo u posljednjih nekoliko godina mještani Zagore izvršili potpunu rekonstrukciju i obnovu crkve, crkvene porte, ali i obnovu krsne slave svoga hrama Svetog cara Konstantina i carice Jelene, a da su za obnovu tradicije nalaganja badnjaka u crkvenoj porti čekali upravo godinu koja obilježava 1700 godina od donošenja zakona kojim je car Konstantin hrišćanima dao pravo da Hrista slobodno proslavljaju.

Zagorani tvrde da svoju tradiciju nikada nisu zanemarili, niti su se odricali proslave Božića u svojim domovima, ali, nakon prestanka nalaganja badnjaka u crkvenoj porti u vrijeme komunizma, tradiciju kasnije nije imao ko da nastavi, jer su u brojnim razuđenim zaseocima Zagore ostajali da žive smo starci i starice.

zagorani pored badnjaka

 „Mnogi od nas su bili prognanici od strane komunista koji su nas poslije Drugog svjetskog rata, kao nekakve četničke saradnike, raselili u takozvane blokove od Trebinja do Pala, a kada smo se vratili svojim kućama nismo se odrekli svojih običaja, pa smo badnjake nalagali kod kuće, ali nismo smjeli tražiti da se ponovo nalažu kod crkve“, prisjeća se mještanin Zagore i jedan od nosilaca badnjaka Vlado Savović.

Kasnije, kada su se stvorili povoljniji uslovi, to više nije imao ko da radi, jer su mladi selili u gradove, a starima je pješačenje i po kilometar dva do seoske crkve predstavljalo veliki napor.

Danas kada se mnogi vraćaju selu, vraćaju se i stari običaji, a Zagorani, koji s ponosom ističu da je iz njihovog sela bilo devet solunskih dobrovoljaca, na koje uspomenu čuva i spomen ploča u unutrašnjosti crkve, kažu da se tradicije nikada neće odreći... V.D.