Srpska pravoslavna crkva i vernici danas proslavljaju Svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru. Prema narodnim običajima, Đurđevdan je praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve.

Djurdjevdan

Praznik svetog Georgija, jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru, obeležava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i jedna je od najčešćih slava pravoslavnih Srba.

Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i leta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve.

Crkva na ovaj dan obeležava pogubljenje svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.

Đurđevdan je praznik koji se odnosi na narodne običaje, od kojih je glavni pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci.

Jedan od narodnih običaja je i da uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, "da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".

Ponegde je običaj da se zelenilom kiti na sam Đurđevdan pre zore, odlazi u prirodu na "đurđevdanski uranak", na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke.

Na đurđevdanskim urancima mladi se opasuju vrbovim prućem - "da budu napredni kao vrba", kite zdravcem -"da budu zdravi kao zdravac", koprivom "da kopriva opeče bolesti sa njim" i selenom - "da im duša miriše kao selen".

Sveti Georgije ubija aždahu

Sveti Georgije se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena u gospodskom odelu. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je "proždirala" brojne nevine hrišćane.

Sveti Georgije ju je, po verovanju, pobedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac "neznaboštvu".

Pod pobedom koju je sveti Georgije odneo nad aždajom, verovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina.

Žena na ikoni je možda i sama carica Aleksandra, žena cara Dioklecijana i veruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.

(rts.rs)