Trebinjka Milena Vučurević koja je cijeli protekli rat provela u Trebinju, koristeći pisanje kao odbrambeni mehanizam protiv ratnih strahota, vodila je od 1. oktobra 1991. do maja 1996. godine ratni dnevnik.

Kaže da se i sada sjeća formiranja Republike Srpske i Dejtonskog sporazuma, mada u tim danima nije vodila dnevnik, jer se, tvrdi ona, nije željela baviti politikom već običnim životom koji se vodio u ratu.

Ove je važne datume opisivala tek nakon što se sve odigralo, pa je u vezi sa formiranjem Republike Srpske izražavala brojne nade u ljepšu budućnost, a za Dejton ushićenje zbog konačne slobode, ali i nezadovoljstvo što je trećina prijeratne trebinjske teritorije pripalo drugom entitetu.

- Ono što, međutim, nikada neću zaboraviti jeste smrt Srđana Aleksića, s kojim sam ležala u isto vrijeme na Odjeljenju intenzvne njege u Opštoj bolnici u Trebinju, jer sam tada operisala žuč i nikada neću zaboraviti onaj osjećaj nakon što sam ja izašla iz bolnice, a njegovo beživotno tijelo je ostalo tamo - prisjeća se Milena.

Pisanje dnevnika nije, ipak, počelo spontano, jer se za sve, kako tvrdi ova razborita žena, pripremala ranije, znajući da će do rata doći i da će se mnoge stvari iz ovog perioda zaboraviti ili biti krivo prenesene.

- Dobar dio moje porodice stradao je u prethodnom ratu, iz kojeg su se mnoge stvari zaboravile ili su krivo prenesene jer ih nije imao ko zabilježiti, zbog čega sam ja odlučila da vodim ratni dnevnik zbog moga sina, njegovih drugova i svih onih mladih ljudi kojima će ovo predstavljati vjerodostojno svjedočanstvo o tim vremenima - dodaje Milena.

Najdramatičniji momenti iz njenih dnevnika ipak su oni lični, kada i sama, kao da se istorija ponavlja, gubi pojedine članove porodice, trojicu rođaka koji ginu u ratu.

Najstrašniji događaj zabilježiće sredinom 1993. godine kada su u Gacku, na groblju u selu Kazanci, u jednom danu, u isto vrijeme, sahranjena četiri mladića, među kojima i njen brat od ujaka Aleksandar Tepavčević.

- U isto vrijeme, u dva sata, u zemlju se spuštaju četiri mlada momka koji su poginuli na Rogoju, a ovdje ih ispraćaju narikače uz bolne krike koji mi ni danas ne daju da zaspim - zapisala je Milena u svom dnevniku.

Tužna je, dodaje, što su svi ovi mladići iz njenih dnevnika mrtvi, zbog čega bi joj, kako dodaje, najdraže bilo da pronađe izdavača koji bi štampao njenih sedam tomova u rukopisima, koji su ispratili jedan težak dio trebinjske i srpske istorije.

Zato će, kaže na kraju, napisati jedan ratno-ljubavni roman čiju fabulu još iz ovog ratnog vremena nosi u glavi, a kraj će, kako kaže, iako je ostao nedorečen, napraviti srećnim, kako bi pokazala da ljubav može i rat da oplemeni. (Fokus.ba/Lj.Lazarević/TrebinjeLive)