Ovu pjesmu je napisao naš sugrađanin Nemanja Perotić, posvećena je generacijama rođenim 1990-1995 godine.

Hajde se samo sjeti,
godina svojih prvih,
još ni prohodao nisi,
neko je počeo da prijeti

Ništa tada ti znao nisi,
držao svoju si zvečku,
narod je grabio pušku,
a vlasti šniclu bečku

Mali si bio u vremenu tom,
sve ti je sada jasnije,
prošlo je mnogo vremena od tad'
sad možeš reći glasnije!

Svakoga dana ti slušaš priče,
od tvojih starijih ''pionira''
Stalno na tebe neko viče,
Ti nemaš slobodu, nemaš mira

Rečenicu ovu svi dobro znamo:
''Eh kad sam ja u svoje vrijeme...
išao u školu, čuvao ovce,
i kući nosio drva breme''

Sve ti to govore, sebe veličaju,
ko da ti nisi za život sposoban,
a nije se niko od njih pregulio,
od Juge je dobio stan trosoban

Imao posao, kuću i platu,
Sa djevokom iš'o u Dubrovnik,
Živjeli tako svoju su mladost,
a nama sad' ostao đubrovnik

Pričaju kako bili su mladi,
živjeli život punim plućima,
a mi im sada ništa ne valjamo,
jer kući idemo sa svanućima

Još ti zamjeraju što ništa ne radiš,
tenziju u glavi tebi stvaraju,
gdje god da odeš, pos'o da tražiš,
Pronađeš samo ljude što varaju

Stalno ponavljaju kako se živjelo,
za vrijeme druga Tita,
nama ne mogu to da priušte,
Pogrešan čovjek, sada se pita

Sadašnje vlasti ništa ne valjaju,
one osuđuju Tita,
mi se u tome vrtlogu patimo,
niko nas ništa, baš ne pita

Pa nismo mi krivi što takvo je vrijeme,
za posao treba ti veza,
gdje god pošteno na vrata zakucaš,
fukara te s' osmijehom zeza

Vrijeme je takvo, teško se živi,
u ljude zlo se uvuklo,
svako je svašta spreman da uradi,
pa kud puklo da puklo

Dokle će ovo trajati tako,
odgovor na to ne znam,
ja ću i dalje s' društvom kulirati,
i gledati da se zezam

Valjda će doći i bolje vrijeme,
mi ćemo stati na noge svoje,
pa ako Bog da zdravlja i sreće
za ručicu vodati dječice dvoje ...

autor: Nemanja Perotić