Dražen Petrović se ponosio svojim trebinjskim korijenima

Trebinje je grad košarke - to je svima poznato u gradu na Trebišnjici, ali i u bijelom svijetu.

Po korijenima porijeklom iz Trebinja su Čečur, M. Savović, Bijedić, Dražen i Aleksandar Petrović, Danilović, Bodiroga, Gurović, tu je i jedna dama, Biljana Đogo, kao i brojna druga imena koja su nosila dres klubova bivše zemlje ili su sada aktivni širom planete.

No tema ovog slova nije nizanje imena poznatih košarkaša poniklih u ovom dijelu Hercegovine, već jedan neveseli jubilej, a to je da Dražen Petrović po ocu Trebinjac već dvije decenije nije sa nama.

Saobraćajna nesreća na putu u Njemačkoj, uzela je jednog od tada najboljih igrača svijeta.

Draženova pogibija u 29. godini života, tog 7. juna 1993. godine, ostavila je u svim krajevima nekadašnje zemlje svakog čovjeka tužnim.

Dražen, taj vunderkind - kako je rekao jedan od njegovih prvih trenera Zora –Moka Slavnić, otišao je iznenada.

Tužno je bilo u Šibeniku, Zagrebu...  Tih, iako ratnih dana, tugovalo se i uHumu, u Zagori, Trebinju i Zemunu gdje su živjeli njegovi po ocu najbliži.

Draženov otac Jole iz rodne Zagore prugom preko Huma i Mostara otišao je u svijet. Skrasio se u Šibeniku i tu radio kao milicioner, kako se tada zvala dužnost policajca.

Tu je upoznao svoju suprugu Biserku. Iz njihovog braka dobili su sinove Aleksandra i Dražena. Ponikli su na Baldekinu i postali dragulji jugoslovenske, a kasnije i hrvatske košarke.

Dražen, iako mlađi, postao je košarkaški Mocart. Prvotimac je postao 1978. godine u Šibenku, osvojio titulu prvaka Jugoslavije sa Bosnom iz Sarajeva u Novom Sadu. Zatim je prešao u Cibonu sa kojom je bio evropski prvak dva puta. Nosio je i dres Reala.

U redovima Portlanda! pa Nju Džerzija postao je vodeći šuter NBA lige. Sa reprezentacijom Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu bio je treći, a 1992. godine u Barseloni sa reprezentacijom Hrvatske drugi.

Poslije tragične pogibije, dobio je svoj muzej i dom košarke, a njegov grob posjećuju svi koji poštuju košarku bez obzira na ime i nacionalno opredjeljenje.

Veliko priznanje za njegov rad u prerano prekinutom životu stigao je iz NBA, pošto je uvršten u kuću slavnih. Takođe, u parku Olimpijskog muzeja u Lozani od 1995. godine nalazi se spomenik koji je uradio Vasko Lipovac, a to je dar MOK Olimpijskog komiteta Hrvatske.

Olimpijski komitet Hrvatske ustanovio je nagradu sa imenom „Dražen Petrović“, a namijenjena je najboljem mladom sportisti Hrvatske u jednoj godini.

Sa pravom se sa imenom ovog sportiste ponose u Hrvatskoj.

Ovim tekstom potpisnik ovog slova želi da podsjeti da Dražen Petrović nije samo hrvatski. On je imao i gene zemlje hercegove što on nije krio već se time i ponosio kazavši potpisniku ovog teksta 1987. godine, u društvo svog daljeg strica Obrada Petrovića, da je ponosan na svoje korijene, djeda Sima i Zagoru "koju će posjeti čim mogne".

U tom slovu rubrike „Trebinjci van Trebinja“ pozdravio je svoje zemljake obećavši da će doći u svoje Trebinje.

Ubrzo se desio raspad zajedničke države, a zatim i njegov rani odlazak iz života.

Njegov brat Aco je, igrom slučaja i profesije kojom se bavi, bio je selektor BiH - zemlje u kojoj se njegov otac rodio.

Draženov rodni Šibenik se sjetio svog, možda, najpoznatijeg građanina i tog tužnog 7. juna 1993. godine.

Dvije decenije kasnije na taj datum zapalili su hiljadu lampiona, a i ovaj tekst ima za cilj da nas podsjeti sve na nenadmašnog Dražena Petrovića i na sve one Petroviće u Zemunu, Beogradu koji nisu zaboravili svoju Zagoru, Hum, Trebinje i Hercegovinu.