Bitka na Gatačkom polju odigrala se u jesen 1276. godine između kralja Uroša I i njegovog sina Dragutina. O samoj bici nema skoro nikakvih podataka.

Gatacko polje

Ova bitka kao da je zaboravljena u našem narodu i istoriografiji. Možda zbog toga jer su sa obje strane bila srpska vojska, doduše jedna potpomognuta sa dijelom ugarske vojske. U Gatačkom polju nema nikakvog obilježja da se ona tu odigrala, a trebalo bi.

Interesantno je zašto i kako je do nje došlo, i šta se dogodilo poslije.

O okolnostima zašto je došlo do ove bitke ima puno podataka. Mi ćemo se , skoro u potpunosti, osloniti na izvor koji nam je ostavio sveti Danilo II.

Sveti Danilo II ili Danilo Pećki (oko 1270. — 19. decembar 1337), hrišćanski je svetitelj, bio je 11. arhiepiskop srpski od 1324. do 1337. Napisao je šest žitija, od kojih su za ovu temu interesantna: žitije kraljice Jelene, žitije kralja Dragutina i žitije kralja Milutina.

stefan uros I i kralj Dragutin Uroš I sa mladim Dragutinom.

Od 1241/1242. do 1276. godine Srbijom je vladao Stefan Uroš I Nemanjić, poznat i kao Uroš Veliki. Smatra se za jednog od najvažnijih srpskih vladara 13. vijeka. Uroš je bio taj koji je Srbiju ekonomski osnažio i pripremio za kasniju teritorijalnu ekspanziju.

"I tako, blagodareći mnogim rudnicima koje mu ovi otvoriše, poraste veoma njegovo blago i postade vrlo bogat. Ovo nisu umjeli njegovi prethodnici, pa su živjeli priprosto, ne brinući se za sakupljanje blaga i sticanje novca", (Mavro Orbin).

Bio je oženjen Jelenom Anžujskom, sa kojom je imao tri sina i dvije kćeri. U našem narodu ostali su zapamćeni Dragutin i Milutin, koji su kasnije i postali kraljevi.

Dragutin je bio najstariji sin kralja Uroša I i kraljice Jelene Anžujske. Još na rođenju je određen da svoga oca naslijedi na prestolu. Kada je Dragutin odrastao, kralj Uroš I je uporno izbjegavao da svog sina prizna za "mlađeg kralja" i dodijeli mu posebnu oblast na upravu.

Krajem 1267. ili početkom 1268. godine kralj Uroš I je otrgao Ugarima Mačvansku banovinu. Ugarski kralj poslao je pomoć. Tada je Uroš I poražen u bici (1268. godine), zarobljen i prisiljen na sklapanje mira. Mir je učvršćen brakom Dragutina i ugarske princeze Katarine (Katelina).

sveti nemanjici Kralj Milutin, kralj Dragutin i kraljica Katelina

Još prije ovog rata, a po običaju, kralj Uroš je trebao da da Dragutinu udio u vršenju vlasti. O ovome Danilo II kaže: "Kada je prošlo izvjesno vrijeme, i kada je dorastao ovaj blaženi do mladićkog uzrasta, htjeli su njegovi roditelji da se po zakonu oženi, i uzevši kćer od carskoga plemena ugarskoga naroda, zaručiše mu blagočastivu ženu, zvanu Katelinu. A otac njegov, kralj Uroš, obeća mu dati kraljevstvo, i sa velikim obećanjem izreče da neće prekršiti svoga obećanja, no da će ga učiniti kraljem u otačastvu svome, u srpskoj zemlji, i da će mu za života svoga darovati svoj presto. Takođe, i svatu svome kralju ugarskome obeća se govoreći mu: Hoću da daš kćer tvoju za moga sina, jer će u velikoj časti i hvali ići ka carskom prestolu i bescenom biseru. Jer evo ću učiniti da sin moj bude samodržavni kralj svoj srpskoj i pomorskoj zemlji" .

Međutim, Uroš I je nastojao uspostaviti što veće jedinstvo države i nije bio voljan da ispuni zahtjev mladog kraljevića da dobije oblast na upravu. Ono što je Uroša najviše moglo zabrinjavati je bio njegov sin Dragutin, kome je on trebao dati dio u vlasti, sve po ugovoru iz 1268. godine.

Dragutin je pokazivao velike znake nestrpljenja podsjećajući oca na dato obećanje.

Danili II kaže: "Kada roditelj nije htio da ispuni ono što mu je rekao, i vidjevši se ovaj bogoljubivi u velikoj tuzi i žalosti, da nema nijednoga odjeljenoga dijela od svoga otačastva, gdje bi zasebno prebivao, a uz to slušajući prekorne riječi sa mnogim dosađivanjem od svoga tasta kralja Ugarskoga, koji vidje da mu roditelj njegov ne da što mu obeća, pavši na koljena, poče se moliti roditelju svome govoreći: Gospodaru moj, koliko slugu tvojih žive u svakom izobilju, a ja, ljubljeni sin tvoj, bez tvoga sam milostivoga milosrđa. Imajući me kao bogatstvo duše u mojoj mladosti, i uvijek veseleći se zbog mene, lišavaš me zemaljskoga bogatstva, žalosteći me. Možeš učiniti milost tvome čedu koliko hoćeš. Učini da nisam lišen Bogom darovane ti države, neka bude istinita riječ usta tvojih, koliko si obećao meni ljubljenome sinu tvome..." .

Uroš se nije mnogo obazirao na Dragutinove molbe neprestano odbijajući da dijeli državu.

"A roditelj se njegov, po nagovoru lukavoga neprijatelja, nije obazirao na njegove riječi, i ne izmijeni se srce njegovo da u ljubavi dade sinu svome što mu je obećao dati, presto svoj ili bilo neki dio države svoje", (Danilo Drugi).

balkansko poluostrvo Prikaz Balkana iz 1265. godine, sa prikazom Srbije

Pošto je ponovo bio odbijen, Dragutin je odlučio da više ne moli, već da silom uzme ono što mu je obećano: "ustavši sa nekima svojim mu ljudima, ode tastu svome kralju ugarskome, i javi mu svoju žalost, što mu se dogodi od roditelja svoga. I ražalosti se veoma njegov tast zbog nevolje koja mu se dogodila, i svesrdno se zauze,.." (Danilo Drugi).

Na čelu jake vojske Dragutin se uputio u Srbiju da zatraži krunu. "I tako uzevši veliku silu naroda ugarskoga i kumanskog, i pođe brzo, vodeći sa sobom veliku pobjedu", (Danilo Drugi).

Biograf navodi kako je Dragutin nakon dolaska u Srbiju ponovo pokušao da od Uroša na miran način dobije dio države na upravu: "Gospodaru moj i oče, daj mi, čedu svome, dostojni dio imanja tvoga", (Danilo Drugi).

Izgleda kao da Dragutin ne traži cijelu državu već samo jedan njen dio što sada već teško može da odgovara istini. Vjerovatnije je da je Dragutin od Uroša tražio da ovaj abdicira u njegovu korist, što je Uroš ponovo odbio.

Duboko razočaran u svemu ovome i riješen da i dalje ne popušta, a osjećajući da neće imati dovoljno snage da se suprotstavi vojsci koju je protiv njega pokrenuo sin Dragutin, kralj Uroš se povukao u Hum sa preostalim svojim pristalicama, nešto vojske i patrijarhom Janićijem.

Pošto je Uroš I tada boravio na Humu, Dragutin se sa vojskom uputio u Hercegovinu. Uroš I ga je sa malobrojnom vojskom dočekao na Gatačkom polju.

Između oca i sina došlo je tada i do oružanog sukoba, i tu Uroš I poražen (1276.). Razočaran i rezigniran, kralj Uroš se povukao dublje u Hum. Dragutin ga nije dalje gonio. Njegov poraz je bio tako potpun da on više nije predstavljao opasnost, pa se odmah nakon poraza povukao u Zahumlje, gdje se zamonašio pod imenom monah Simon.

"Jer ovaj blagočastivi kralj Uroš, vidjevši se lišen carskoga prestola, ustavši ode u kraj humske zemlje, i tamo i dovrši život", (Danilo Drugi).

Uskoro je i umro, a kao vjerovatni datum njegove smrti spominje se 1. maj 1277. godine, mada ima mišljenja da je umro 1280. godine.

O tome Danilo II kaže: "I pošto je bila među njima velika borba u zemlji zvanoj Gacko, sin odole svome roditelju, i uze presto njegov silom. I kada je sjeo kraljevati na prestolu oca svoga u srpskoj zemlji, nazva se blagočastivi i hristoljubivi i samodržavni sve srpske i pomorske i podunavske i sremske zemlje kralj Stefan".

Tako je neslavno završio svoju vladavinu i život čovjek i vladalac, koji je više od 30 godina uspješno upravljao svojom državom. Godinama se kralj Uroš borio sa svojim neprijateljima i odolijevao im, a na kraju doživio da ga pobjedi i zbaci s prestola njegov rođeni sin.

oruzje nemanjici Oružje iz doba Nemanjića, kakvo je korišćeno i u bitci na Gatačkom polju.

Tako će Dragutin biti upamćen po do tada nečuvenom djelu u kući srpskih vladara, pobuni protiv sopstvenog roditelja. Biće to čin koji će, čini se, kasnije izazvati grižu savjest i mučiti počinioca sve do kraja života. Jer, kako Danilo II navodi, u Svetom pismu je zapisano: „Poštuj roditelje ravno sa Bogom”.

Za preuzimanje vlasti Dragutinu, članovi njegove porodice izgleda nisu bili neka posebna smetnja. Ipak, zadobivši uz pomoć ugarske vojske srpsku krunu, i ne osjećajući se sasvim sigurno na prestolu, Dragutin je vlast podijelio s majkom i mlađim bratom.

Zna se da je kraljica Jelena došla kod Dragutina i dala mu blagoslov, a zauzvrat on je njoj odvojio posjede u primorju – od Dubrovnika do Skadra, kao i oblasti gornjeg Lima (Plav) i gornjeg Ibra (zamak Brnjci), kao i Trebinje gdje je ona živjela.

Stiče se utisak da je ona zapravo naplatila svoju političku podršku. Slična je situacija bila i sa Milutinom, mlađim bratom kralja Dragutina. I on je dobio zasebnu oblast da njome upravlja, pa je na taj način i on bio za izvjesno vrijeme smiren.

Tako je Hercegovina potpala pod suverenu vlast carice Jelene Anžujske.

Pjesma kralju Dragutinu