Trebinjac Miro Ilić uspostavio je novu hipotezu. Ovog puta riječ je o nazivu planine Leotar. Ilića trebinjska javnost zna kao astronomskog amatera i predsjednika Trebinjskog astronomskog udruženja /TAU/ koji nebeska tijela poznaje bolje nego profesionalci, ali i čovjeka koji je uspostavio i hipotezu o tajanstvenim zidovima iznad naselja Police, nastanku stećka kod Stoca...

leotar miro ilic

Ranije hipoteze o porijeklu naziva Leotar

Korijen imena (naziva) planine Leotar, koja se nadvisuje sa sjeverne strane nad Trebinjem, nalazimo u radovima naših naučnika. Citirajući još ranije autore, Marija Božović i Rajko Golić u radu ''Kulturne vrednosti Trebinja'' (2008), navode slijedeće: "Naziv planine Leotar potiče od grčke reči leios - svijetao, u komparativu grčki leioteros - svijetliji. Pravilan naziv planine glasi Leutar ili Levtar, dok je u upotrebi najrašireniji naziv Leotar".

miro ilic

Koristeći rječnik grčkog jezika našao sam da riječ leios – λείος (izgovara se: ilios) znači gladak, a ne svijetao, pa bi u komparativu λειαίνων (ilienon) ili ομαλότερη (omaloteri) značio glatkiji, a ne gore navedena riječ leioteros – λείοτερός (ilioteros) koja u grčkom znači sporiji.

Dok se riječ "svijetao" prevodi kao φωτεινό (fotino) ili λαμπερός (lamperos), svijetliji se prevodi kao αναπτήρας (anaptiras). Autori su pogrešno preveli navedene grčke riječi, odnosno citirali pogrešan prevod. Bliže korijenu naziva Leotar, sa značenjima kako su ih naveli gornji autori, odgovarale bi riječi Proto-indoevropskog korijena: leuk (svijetlost). Kao zaključak prethodno iznešenog, smatram da navedeni korijen imena Leotar nije tačan-nije pravi korijen.

U radovima drugih naučnika se navodi da naziv Leotar proizilazi iz grčke riječi sloboda – ελευθερία (elefterija), odnosno riječi slobodan, oslobođen – ελευθερως (elefteros). Gubitkom početnog slova ''e'' ostalo bi ''lefteros'', pa daljim mutacijama i gubljenjem slova bi se, po ovim naučnicima, došlo do naziva Leotar.

Zbog komplikovanosti ove hipoteze imena Leotar, smatram da ni ova navedena grčka riječ nije korijen imena Leotar.

Nova hipoteza korijena imena Leotar

Ono u čemu se slažem sa navedenim prijedlozima korijena naziva planine Leotar jeste njegovo grčko porijeklo. Mišljenja sam da Leotar ima korijen u grčkoj riječi lav: λιοντάρι (liontari). Antički grčki, pa i današnji, još nazivaju lava λεων (leon), koji se slično latinskom leo (leo) više spominje kao sazviježđe ili astrološki znak Lava.

Grčki naziv liontari se kasnije dolaskom Rimljana romanizuje u leo (lat. Leo) tari = Leotari, iz čega gubitkom posljednjeg slova ''i'' - karakteristično za srpski jezik, jer je riječ o jednini, a ne množini, proizilazi naziv Leotar.

Složeniji problem bilo je utvrditi kako je grčka riječ za lava, postala ime planinie iznad Trebinja. Zašto su Grci planinu iznad današnjeg Trebinja nazvali Lav? Danas lavovi nisu dio grčke faune, a ni faune Evrope. Međutim, prema Herodotu, lavlja populacija je postojala u antičkoj Grčkoj sve do oko 100 godine prije nove ere (p.n.e.) kada su istrebljeni.

Ta, danas izumrla vrsta lava, ličila je azijskom lavu koji još danas postoji kao ugrožena vrsta u indijskoj državi Gudžerat, a nekada je bio raširen od jugoistočne Evrope do Tibeta i Burme.

Zašto su antički Grci planinu iznad današnjeg Trebinja nazvali Liontari - Lav? Koji su motivi za to? Odgovoriti na ovo pitanje, prethodno je potrebno nešto reći o značenju životinje lava i njegove simbolike kod starih Grka.

Lav - etimologija

Lav, u staroj Grčkoj λιοντάρι (liontari) ili λεων (leon), latinski leo (genitiv: leonis). Neki lingvisti tvrde da je ta riječ posuđenica iz semitskog jezika, međutim dokazi nisu jasni i odnos sa proto - semitskim labi, nije čvrst. Semitski labi/lavi mogao bi biti ili roditelj grčkog ili najverovatnije da imaju nezavisni razvoj od već sada izgubljenog zajedničkog korijena.

Mnogi drevni jezici imali su sličnu riječ za lava, uključujući akadski - labu. Nejasno je ko je uzeo riječ od koga!? Činjenica da je srpska riječ lav bliža, gotovo identična, sa semitskom lavi/labi/labu, nego grčkom liontari (leon) i latinskom leo.

Što je čudno, jer srpski jezik, kao i grčki i latinski, pripadaju indoevropskoj porodici jezika, za razliku od semitskih jezika koji pripadaju porodici afro-azijatskih jezika, čije je porijeklo iz sjeverne i sjevero-istočne Afrike.

Lavovi u antičkoj Grčkoj

U staroj Grčkoj, lavovi su identifikovani sa Dionisom, Febusom, Kibele i Artemidom u čijim mitovima lavovi vuku kočije ovih bogova i boginja. Ipak, najupečatljivije lav je posebni znak antičkog boga Dionisa kojeg na kočiji vuku četiri lava (ponekad četiri leoparda), tzv. kvadriga.

Bog Dionis se pretvarao u lava, a bog Zeus u bika.

U staroj Grčkoj lav simbolizuje moć i bogatstvo i bio je značajno spominjan u mnogim drevnim grčkim mitovima. Ubistvo nemejskog lava bilo je prvo slavno djelo koje je Herkul morao da izvrši. U ovom mitu, lavovo krzno bilo je otporno na željezno oružje, jer je bilo napravljeno od zlata, a njegove kandže su bile oštrije od mačeva i mogle su prodirati kroz tjelesni oklop. Herkul je ubio nemejskog lava tako što ga je zadavio, a potom je pobjednosno nosio njegovu kožu.

U antičkoj Grčkoj lavovi su prikazani na zgradama, statuama, novčićima i artefaktima u svim antičkim grčkim gradovima - državama. Velike kamene kapije na Mikenskoj tvrđavi na Peloponezu imale su dvije suočene lavice. Terasa lavova na ostrvu Delos sadržavala je devet do dvanaest klečećih mermernih statua (kipova) lavova čuvara.

Ovi su lavovi imali širom otvorena usta, kao da riču, da bi izazivali strah kod vjerskih poklonika koji su dolazili na ostrvo.

Oko 300 p.n.e, grad Teba je podigao ogromnu statuu kamenog lava na mjestu sahrane svete tebanske čete koja je poginula u borbi protiv Filipa II Makedonskog i njegove vojske u bici kod Heroneje 338. godine p.n.e.

Aleksandar Veliki je obično prikazivan kako nosi lavovu glavu i lavlju kožu, poput mitološkog Herkula.

Simbolično značenje lavova uglavnom se odnosilo na zaštitu i oni su smatrani kao čuvari mrtvih i kao čuvari ulaza palata, hramova i prestola. Lavovi su, takođe, bili konačni zaštitnici ognjišta i domova.

Menekratov lav u muzeju na ostrvu Krfu

2-Menekratov lav-muzej Krf 2-min

Arheološki muzej na ostrvu Krf sadrži mnoge artifakte iz antičkog doba Grčke. Tu nalazimo dio kamene ploče datirane na 500. godina p.n.e. koja pokazuje gozbu između boga Dionisa i mladića koji leži u sofi i dva tzv. menekratova lava čuvara.

Takođe, u muzeju je izložena statua ''menekretovog lava'' za koju se smatra, mada nije potpuno potvrđeno, da je pogrebna statua klečećeg lava čuvara pronađena u blizini Menekratove grobnice na Krfu.

Menekrat ili Menekrates je bio čuveni vajar iz Korinta. Menokratov lav je djelo iz arhaičnog perioda sa kraja 7. vijeka p.n.e., a sama figura lava je bila čest motiv korintskog stila vajarstva i zaštitni simbol metropole Korinta.

Ostrvo Krf su u 8. vijeku p.n.e. naselili Korinćani i osnovali koloniju.

Kako je planina Liontari (Lav) - Leotar dobila ime

Vjerujem da su ovaj naziv planini dali grčki trgovci iz Epidavrosa (grč.: Επίδαυρος), promijenjen u Epidaurum nakon rimske okupacije 228. godine p.n.e. Naselje Epidavros (današnji Cavtat pored Dubrovnika na obali Jadrana) bila je grčka kolonije koju su u 6. vijeku p.n.e. osnovali kao emporiju - trgovačku koloniju, naseljenici sa ostrva Krf, odnosno njihove kolonije Epidamnosa (današnji Drač u Albaniji), a koji su bili porijeklom iz Korinta sa Peloponeza.

Korint kao njihova metropola (metropolis) je 773. godine p.n.e. osnovao koloniju na Krfu. Još stariji grad Epidavros postojao je i danas postoji na sjeveroistoku Peloponeza u Grčkoj, istočno od Korinta.

U staroj Grčkoj postojale su dvije vrste kolonija. Prva poznata kao αποικια (apikia) i druga kao εμπορίov (emporion) množina: εμπορια (emporia). Prva vrsta kolonije bila je grad-država sama po sebi, a druga je bila grčka trgovačka kolonija.

Kler (κληρουχοι - kliruhi) je bila posebna klasa grčkih kolonista, gdje je svako dobijao pojedinačnu parcelu (κληρος - kliros) na području u kojem su naseljeni, te su tako stvarali trgovačke fabrike u stranim zemljama.

Grčki koloni iz Epidavrosa (Cavtata) uspostavljali su trgovčke odnose sa zaleđem i tako došli do naselja koje je tada postojalo na mjestu današnjeg Trebinja. Oni su to naselje nazvali grad (πόλις - polis). Po mom mišljenju, taj grad se nalazio na lijevoj obali Trebišnjice i od toga dolazi naziv današnjeg trebinjskog naselja Police.

Ipak, zanimljivo je zašto su stari Grci to naselje nazvali gradom, jer to nije slučajno.

Analizirajući sisteme gradnje naselja na Helmskom (Balkanskom) poluostrvu iz tog perioda (1.500 do 500. godine p.n.e.), vjerovatno je taj grad u stvarnosti bilo naselje manje od stotinu razbacanih kuća od slaganog kamenja prokrivenih kamenim pločama, kao što se radilo sve do prije 100-200 godina u ovim područjima.

U tim kućama moglo je biti 500-800 žitelja koji su se, uglavnom, bavili poljoprivredom u polju i stočarstvom - uzgojem stare vrste svinja i ispašom koza i ovaca. Kao centar tog naselja i ono zbog čega su ga Grci nazvali gradom, morala je biti Akropola - gornji grad (grčki: ακρόπολις - akropolis, od riječi akros - najviši ili akron - vrhovni, i riječi polis - grad), citadela, odnosno zidinama opasana tvrđava na vrhu brda Crkvine gdje je danas kompleks Hercegovačke Gračanice.

Šteta je što prije izgradnje današnjeg kompleksa nisu urađena ozbiljna arheološka iskopavanja, već je sve nasuto i modernom izgradnjom devastirano.

Ova Akropola nije bila građevina slična atenskom megalomanskom zdanju, već mnogo manja i skromnija. U ovoj Akropoli se vjerovatno nalazio manji hram posvećen božanstvu, zaštitniku grada i područja. Tu se nalazio oltar, a okolo su bile svete odaje. Zato se brdo zove Crkvina. Od davnina antičkog do današnjeg doba na brdu je bilo religioznh građevina. Van ove citadele bilo je groblje o kojem i danas svjedoče drevne gomile na jugoistočnim obroncima brda.

Sličnost planine i simbola metropole Korinta

Iz svoje kolonije Epidavrosa grčki trgovci su došli na područje antičkog Trebinje (da tako kažemo) radi uspostavljanja trgovine. U ta vremena (oko 500. godina p.n.e.) broj ljudi na čitavom svijetu, pa i u našim krajevima nije bio velik, približno 200 miliona na planeti. Uslovi života su bili teški, ekonomski i industrijski razvoj veoma zaostao u odnosu na današnji, pa je smrtnost bila velika i u prosjeku su ljudi živjeli 35 - 40 godina. Iz tog broja možemo izračunati da je na području istočne Hercegovine, gdje danas živi oko 80.000 ljudi, prije 2.500 godina živjelo oko 3.000.

Kako sam ranije pomenuo, u tadašnjem gradu-polisu, živjelo je najviše do 800 stanovnika.

Iako je ova brojka veoma mala gledano iz današnjeg vremena, ona je bila mnogo veća nego grčka kolonija Epidavros koja je u početnim decenijama kolonizacije imala najviše 200 stanovnika ili 40-ak grčkih porodica.

Po Mediteranu i Crnom moru obično su grčke kolonije širene raseljenjem (grčki: διασπορά - diaspora) porodica i neposlušnih elemenata stanovništva na četiri do pet brodova, do 200 članova ukupno. Iskrcani na ranije određenim povoljnim mjestima na obalama i ostavljeni sa potrepštinama da brinu o sebi i da se snalaze.

Redovne godišnje posjete brodova galija iz metropole, u ovom slučaju Korinta, bile su radi dopremanja opreme, trgovačke robe, pa i pojačanja naseljenika ili vojnika u slučaju sukoba. Nazad u metropolu galije su nosile kolonijalni porez u robi ili plemenitim metalima.

Stari Grci su imali mudru i akademski obrazovanu vladajuću elitu koja je razradila i u praksi uspješno primjenjivala sistem planskog upoznavanja kulture, jezika i običaja lokalnog stanovništva gdje bi se naseljavali, a u svrhu unapređenja poslovanja i saradnje. Tako si radili i ovdje. Kako su vremenom grčki trgovci širili poslovnu saradnju sa lokalnim stanovništvom, to su se neki od njih, radi efikasnije trgovine, naselili u drevno Trebinje - kako u samom gradu, tako i u okolini na trgovačkim i poljoprivrednim mjestima zahvalnim za korišćenje.

Grci su ovdje donosili kvalitetniju robu, oružje i vojnu opremu, nakit i grnčariju iz fabrika u prestonici - metropolisu, takođe, amfore sa vinom i uljem, a odvozili stoku, mast, med, vosak, kao i lokalnu grnčariju. Ovaj kraj nikada nije imao mogućnosti proizvodnje metalnih proizvoda zbog nedostatka takvih ruda, pa je industrijski razvoj uvijek bio nizak. Zato su proizvodi poljoprivrede i stočarsta bili prevladavajući. Grci su tada donijeli vinovu lozu i masline i ovdje ih sadili, jer za vjerovati je da je ovdašnje stanovništvo umjesto vina pilo medovinu, a umjesto maslinovog ulja peklo se na životinjskoj masti.

Radi oprezne politike i sticanja mogućnosti polaganog i neremetilačkog uklapanja u sredinu, Grci se u početku nisu miješali sa lokalnim stanovništvom. Iz tog razloga smatram da su Grci svoju naseobinu u početku nekoliko trgovačkih kuća, smjestili na desnu stranu Trebišnjice, na položaju gdje je danas Stari grad. Ispod Starog grada nalaze se ostaci građevina iz srednjeg (na temaljima iz antičkog doba) koje uopšte nisu detaljno istraživane.

3-Trebinje-Leotar_pogled sa juga 2-min 4-Leotar kao lav 2-min

Živeći u naseobini sa desne strane Trebišnjice na položaju gdje je Stari grad (koji se u srednjem vijeku nazivao Ban Vir), stari Grci su trgovali sa drevnim Trebinjcima (da ih tako nazovemo). Vremenom kako je grčka naseobina rasla, podigli su svoj vjerski hram bogu Dionisu jer kako je ranije navedeno u tekstu Dionis je bio u mitološkom odnosu sa lavovima. Grci su odmah po dolasku gledajući sa juga, sa obale Trebišnjice, zapazili veliku sličnost planine na sjeveru iznad naselja i njihovih veoma često izrađivanih i postavljanih klasičnih statua klečećeg lava, simbola metropole Korinta i simbolične veze lava sa bogom Dionisom, njihovim zaštitnikom.

Planini koja ih je svojim izgledom podsjećala na njima dobro znane statue, Dionisa i na zavičaj, stari Grci su dali ime Lav - Liontari. I kako je navedeno u početku teksta, tako je vremenom preko Rimljana pa do Srba nastao naziv Leotar. Dakle, planina to ime u sličnom nazivu, nosi već najmanje 2.500 godina.

Vjerovatno su u ''Ilirskim ratovima'' od 229. do 168. p.n.e. Rimljani srušili drevno Trebinje na lijevoj obali Trebišnjice i Akropolu na Crkvini, a lokalnio autohtono stanovništvo dijelom poubijali, dijelom poslali u roblje i raselili po rimskim teritorijama. U istom tom periodu Rim (tada je bio Republika) je uništio Kartagu, feničansku državu u današnjem Tunisu kao i sve grčke države na Balkanu i njihove kolonije po mediteranu.

Stanovnici Trebinja trebaju biti ponosni na svoju bogatu arheološku prošlost koja je u velikom dijelu od njih tamom neznanja i laži skrivena. Svako traženje istine iz tame prošlosti, pa i najmanje otkriće je kao paljenje malene voštane svijeće u mraku. Ali ako se ogroman broj malih svijeća zapali, njihov sjaj će se sa sjajem Sunca izjednačiti. A Sunce niko ne može ugasiti.