Iz Srbije je preko Cetinja, Risna i Popovog polja porodica Šotra došla u Kozice pored Stoca, gdje se rodio, vjerovatno, jedan od njenih najpoznatijih i naproslavljenijih članova – Zdravko. Ali, danas tamo ne ide. Čardaci su spaljeni, pa kad kaže „moj zavičaj“ misli na Trebinje, grad u koji svaki put rado dolazi i ponovo se vraća.

zdravko sotra

U Trebinju, krševitoj Hercegovini, naš čuveni režiser, osjeća i svoj vazduh, a po ovom podneblju ga prepoznaju svi oni koji se sa njim druže. Mentalitet Hercegovca, htio ne htio, iz njega nikada nije nestao, zbog toga se sa njim ponosi i ističe ga gdje god da može – posebno ljudski duh i bistrinu.

„Mislim da ljudi iz ovih krajeva kada krenu u svet imaju nagon da nešto učine od sebe, tako da većina naših ljudi koji odavde odu postigne nešto ne samo u Beogradu, već i Americi, Australiji...“, kaže Zdravko Šotra u razgovoru za TrebinjeLive.info.

Hercegovina ima sportiste, pisce, akademike, oskarovce, profesore univerziteta, pa ima čime da se diči pred cijelim svijetom. Tako je i veliki Šotra jedne prilike u Njujorku sreo oskarovca Karla Maldena /Mladena Sekulovića/, koji mu je ispričao kako je njegov otac Petar 1905. godine otišao iz Bileće u Ameriku.

„Kada sam mu rekao da sam i ja Hercegovac, na dobrom srpskom jeziku je prokomentarisao 'Ma hajde'. Ta fraza je bila u njemu, iako Bileću nikada nije posjetio“, priča Šotra.

A čim se ovakve, prepoznatljive fraze čuvaju, ovo naše hercegovačko mnogo vrijedi, što je, očigledno je, jasno bilo i Mladenovom ocu Petru, koji nije krio ponos što je došao iz kamenite Hercegovine i koji je na svog sina prenio ono najvažnije - da ovo područje nešto znači i da ima težinu.

I Šotra, isto kao i Mladen, čuva tu hercegovačku promišljenost. Pa slučajno ili ne, i vojsku je služio u Bileći. I dok su krupni regruti iz svih dijelova Jugoslavije bez ikakvih problema na leđima nosili minobacače, Šotra je bio tanušan ali oružje nije skidao sa leđa. Uz sve to, razlikovao se od drugih vojnika – znao je nešto što su svi voljeli – da priča viceve i pravi originalne šale.

„I u najvećim teškoćama sačuvati vedar duh. To su Hercegovci“, poručuje Šotra, dok sa potpisnikom ovih redova iznova obilazi Stari grad, Anđelkinu kapiju, Dučićev spomenik, korzo.

Kaže da je sebi rekao da nikada neće zaboraviti hercegovačke čardake, jer je hercegovački osjećaj da ništa ne treba bagatelisati.

„Nekad se ovde živelo u oskudici, najviše što se tiče hrane i sećam se kad bih govorio babi: 'Daj mi baba isprigaj jaje“, a ona bi odgovorila: 'Sine to je kaka. Ona su samo za gospodu'“, pojašnjava Šotra.

Sjeća se da je jaje bila dragocjenost, a da su se pile i kokoš jeli kad bi neko bio bolestan, za praznik ili kad bi došao veliki gost u kuću, pa je iz današnje situacije teško i zamisliti koliko se oskudno živjelo u hercegovačkim selima. Bio je grijeh baciti i komadić hljeba i to je bilo urođeno još od malih nogu da se ni sa čim ne smije bagatelisati.

Šotra priča i da je u Trebinju našao ono što je izgubio u Stocu. Zato uvijek rado dolazi. Vjeruje da će tek sada sve više ljudi dolaziti u naš grad, jer imaju šta da vide – nepatvorenu ljepotu i autentičnost što se, prije svega, nalazi u ljudima i rijeci Trebišnjici, mediteranskim ulicama i pjesniku koji je proslavio grad.

„U 'Ranjenom orlu' sam napravio nekoliko kadrova dok Anđelka /Sloboda Mićalović, prim. aut./ šeta pored Trebišnjice, koji su ispali toliko dobri i odali sliku nestvarne lepote. Ovome gradu predstoji lepa budućnost i mislim da će se tek početi razvijati“, kaže Šotra.

Glavna glumica Anđelka je trebala iz Beograda da ide na službeni premještaj  u Makedoniju – kako je napisala Mir-Jam, zbog čega je Šotra promijenio scenario i ona je došla u Trebinje.

Autor je i dokumentarnog filma „Evo naše dece“ iz 1991. godine, koji svjedoči o stradanju Srba iz Hercegovine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj /NDH/. Ni njegova porodica nije prošla bez žrtava, pa je čak 38 njegovih njenih članova završilo na dnu neke od brojnih ustaških jama.

zdravko sotra

Filmom „Zona Zamfirova“ vratio je publiku u bioskope, a ljubitelje knjige natjerao da traže djelo Stevana Sremca. Sa serijama „Ranjeni orao“, „Greh njene majke“ i „Nepobedivo srce“ ponovo je u ruke čitalaca vratio djela Mirjane Jakovljević Mir-Jam.

„Jednostavno, uvažavam pisca i nastojim da ga dobro pročitam i prenesem u drugi medij – da ga iz jednog papira pretočitim u žive slike“, pojašnjava Šotra, koji radi na televiziji od 1958. godine.

Kod Sremca je nastojao da ništa ne mijenja, da ne izmišlja ništa novo i smatra da je uspjeh filma što se držao pisca. Uvijek je polazio od toga da je Sremac veći od njega i kada se prihvatio posla da režira njegovo djelo znao je da ga treba poštovati i dobro pročitati, dok je kod Mir-Jam bio slobodniji.

Poznat je i po tome da gledaocu pruži jasnu i razgovjetnu priču. Ono što služi priči treba da bude čitko i jasno, da se ne gubi glavna nit i da se priča privede kraju.

„To se nauči radeći godinama i mislim da publika to prepoznaje, jer imam milione gledalaca. Ljudi traže priču da vide, a ne nečije eksperimente šta sve može da se učini sa kamerom, jureći nemoguće kadrove“, govori Šotra.

Kroz svoja djela prikazao je ljepotu srpskog bića i duha na dostojanstven način. Radio je dokumentarne filmove od Karađorđa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata - stvaranje srpske države, učešće Srba u Prvom svjetskom ratu, Srbiju među velikim silama koja „sjedi“ u Parizu na konferenciji među Rusijom, Engleskom, Francuskom.

„Mi smo narod  koji se uvek nije znao najpametnije snaći u istoriji, ali je igrao veliku ulogu u Prvom i Drugom svetskom ratu, koje mnogi nisu ni svesni, a naročito oni koji nas ne vole. Uvek smo bili na boljoj strani, za razliku od nekih iz našeg okruženja“, kategoričan je Šotra u razgovoru za TrebinjeLive.info.

Govoreći o budućim projektima, Šotra kaže da mu je sada u rukama roman Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“, za koji je dobio NIN-ovu nagradu 2009. godine i koji je imao čak dva izdanja u Sjedinjenim Američkim Državama /SAD/.

Prihvatio je da uradi ono što do sada niko nije – da prikaže Teslino djetinjstvo i mladost do onog trenutka dok ne dođe u kancelariju Tomasa Edisona. Serija bi trebala da ima šest epizoda i u pregovorima je sa Radio televizijom Srbije /RTS/ oko njenog snimanja.

„Ne da mi đavo mira. Meni su neke godine i ne bih trebao da radim ništa više, ali ne mogu da sedim ovako, a imam još malo snage i dosta iskustva u ovom zanatu, a to je dragoceno i čisto zlato“, zaključio je Šotra u razgovoru za TrebinjeLive.info.

Upamćen je i kao scenarista čuvene emisije „Obraz u obraz“ iz 70-ih godina 20. vijeka, gdje su glavne uloge imali najpoznatiji glumački par Jugoslavije – Milena Dravić i Dragan Nikolić.

Režirao je i filmove „Igmanski marš“, „Boj na Kosovu“, „Lajanje na zvezde“, „Pljačka trećeg Rajha“, „Ivkova slava“, „Šešir profesora Koste Vujića“, „Santa Maria della Salute“…