U Eparhijskom domu u Trebinju večeras je priređeno književno veče Miroslava Kusmuka.

knjizevno vece miroslava kusmuka

U srpskoj književnosti pojavio se 2008. godine, kada je objavio svoj prvi roman "Vuk", a dvije godine kasnije izlašao je i njegov drugi roman "Pričaj mi, Lazare", koji je ušao u širi izbor za dodjelu NIN-ove nagrade.

Njegov treći objavljeni roman nosi naslov "Bijeli šal".

Osim ovih romana objavio je pripovjedačku zbirku za veliku i malu djecu "Oluja", kao i zbirku pripovijetki "Ispovijest".

Mnogi književni kritičari u Srbiji i Republici Srpskoj kažu da Miroslav pišući podsjeća na srpske realističke pripovjedače Lazarevića, Glišića...

Njemu je bliska književnost Meše Selimovića, Iva Andrića, Branka Ćopića - pisaca pripovjedača i realista, kod kojih, kad opisuju događaje, čitalac ima osjećah kao da je sa njima.

"Trebamo se vratiti ne čitanju, već iščitavanju Selimovića, Andrića i mnogih naših velikih pisaca", kazao je Kusmuk.

Za njega je srpska književnost jedna od ljepših svjetskih književnosti ne zato što i on sa svojim djelima pripada toj književnosti, već jer nju karakteriše pripovijedanje koje je najčešće realistično - priče iz života.

Kao četrnaestogodišnjeg dječaka po prvi put je bio u Trebinju, koji je doživio kao jedan predivan zagrljaj između planine Leotar i rijeke Trebišnjice, koji ga je pozvao da mu se ponovo vrati.

"Za mene su čitava Hercegovina i Trebinje u njoj kolijevka srpstva, jer svi mi imamo neke korijene u Hecegovini", rekao je Kusmuk.

Miroslav Kusmuk je početkom devedesetih, kao dvadesetdvogodišnji vojnik u Ilijašu, zadobio teške povrede od kojih je ostao trajni invalid.

Organizator književne večeri je Srpskog prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta" Trebinje i biblioteke "Sveti Justin ćelijski" pri Eparhijskom domu u Trebinju.

Odlomak iz romana "Pričaj mi, Lazare".

"Kad bi naišao neko od mojih ratnih drugova, okretao bi glavu od mene, praveći se da me ne poznaje. Neki od njih postali su ugledni i moćni ljudi. Bili su priznati u društvu, koje je, ratom izobličeno, bilo kao stvoreno za njih. Možda sam izgubio pamćenje, a možda i lažem sebe, ali nikako ne mogu da shvatim: čime li su zaslužili takav ugled?!".