Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije je vjerski lider koji se, uz crkvenu službu, bavi sportom i biznisom, a u svojoj prošlosti bio je jedan od predvodnika protesta protiv Slobodana Miloševića.

Vladika grigorije vucic nikolic

Često ga karakterišu kao nekoga ko kritikuje nastupe i izjave Aleksandra Vučića. Vladika je za Pressing N1 BiH govorio o tome. Kazao je da je protiv toga što Vučić ima dosta nametljivosti u svom nastupu, što je mnogo na televiziji, što suviše priča i dodaje da je vrlo sposoban da sve pokrije.

"Nisam ni ja nesposoban definitivno, ali... Imam utisak da je pretjerao. Imam utisak da misli da su mu mediji pridali previše značaja. Važno je imati medije i pokrivati medije, ali se to vrati kao bumerang. Mislim da je pretjerao u pokrivanju medija. Vučić i ja nikad nismo bili na istoj strani. Od 1992. do danas. Ja kad sam bio za Evropu i demokratiju, on nije bio. Ja sam uvijek bio protiv Miloševića, nikad nisam bio za njega. Nisam ja naivan, on je ozbiljan, sposoban i opasan političar, sve prati i sve vidi. On zna da ja nisam za njega, baš me briga što zna. Ima jedan detalj u kojem vidim našu različitost koja je bolna, po mene bolna", kazao je.

Podsjetio je na svoj govor iz daleke 1991. godine u Glini na komemoraciji stradalima.

"Ja sam negdje 1991. godine govorio u Glini na komemoraciji za stradale kao student. Održao sam vatren govor šta će uslijediti u Hrvatskoj ako se ljudi ne promijene i ne pokaju. Razlika između mene i njega je što ja posmatram makar 5, 6 godina unaprijed i predviđam na osnovu toga šta stvarno može da im se dogodi. Koliko on misli da je važno da bude na čelu Srbije pet godina, onda mora gledati barem 15 godina unaprijed", dodao je.

Osvrnuo se i na prozivke koje su stizale od aktuelnog predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića, i rekao da su razgovarali.

"Nisam odgovarao na prozivke Nikolića, ja sam otišao kod njega i rekao: "Evo nazvao sam vas pogrdnim imenima, vi ste bili drski prema meni i tu smo popili po rakiju, pričali i razgovarali. Slučajno me dovezao prijatelj koji ima dobra kola, a to su slikali i pričali da su moja kola. Sve su to ljudi. Sve su to smrtni ljudi i toliko su zbunjeni kao što sam i ja bio. Ja da se ne držim Boga i ne bojim Boga, bio bih gori od njih. Želim da kažem ljudima: Protestujte i ne bojite se ljudi, boj'te se Boga. Najgore je ako ljudi ćute i trpe, to će eksplodirati u jednom trenutku", dodaje.

Na čelu protesta protiv Miloševića

Vladika Grigorije je nakon toga opisao kako je bio jedan od predvodnika protesta protiv Slobodana Miloševića.

"Te 1992. godine sam bio student teologije, ti momci tamo su mislili da sam dobar za to. Počeli smo se družiti sa drugim studentima sa drugih fakulteta i pokrenuli smo proteste protiv Miloševića. Htjeli smo zaustaviti rat. Imali smo osjećaj da smo pametni, bili smo mladi i hrabri, a to tada nije bilo nimalo jednostavno. U najkraćem mogu reći da se ne stidim toga, ne ponosim se previše jer smo doživjeli neuspjeh neke vrste. Ponosan sam zbog toga što vidim da se mnogo toga lošeg dogodilo i našem narodu i samom Miloševiću. Kad se sve to zbilo kasnije, danas kad pomislim na to da li je moguće bilo sve uraditi bez krvi, stradanja, izbjeglištva i stida dolazim do zaključka da je možda bilo bolje da su ljudi tada slušali što im govore mladi ljudi", kazao je Grigorije.

Opisao je i kako je gledao intervju sa Noamom Čomskim u kojem opisuje istoriju SAD-a, te i iz toga izvukao pouku.

"Gledao sam jedan dugačak intevju Noama Čomskog koji traje 2-3 sata, gdje on objašnjava istoriju Amerike. Zamislite paradoks - najveći razvoj i najbolje stvari u Americi su se desile 60-ih i 70-ih kada je bilo najviše protesta u Americi. Zašto je to važno? Zato što je ljudima na vlasti potreban korektiv. Vlast je veliko iskušenje, duhovno. Mogu sad slobodno da kažem nakon toliko godina, mogu najviše da se zahvalim svojim kritičarima", rekao je.

Od političara smo napravili polubožanstva

"Često kažem da smo političarima dali previše značaja i napravili od njih neka "polubožanstva". To je bilo nekako svojstveno raznim epohama kroz istoriju", kaže vladika.

"Mi smo trenutno u nekoj polupaganskoj fazi kada je političar sve. On je i urednik života, on je i estradna zvijezda i onaj koji odlučuje o kulturi, umjetnosti, politici. Naša uloga ljudi, naroda i nas kao vjerskih službenika je nekako nečasna jer smo mi pristali na to, da oni pomisle o sebi tako visoko. Mi kao neko ko je trebao biti njihov korektiv smo prestali to biti", dodao je.

Vladika kaže da je važno da počnemo da razmišljamo slobodnije i radimo ono što je dobro i tako će se i oni korigovati, a da njih treba uticati ukazujući im na dobre primere.

Protesti u Srbiji: Apsolutno podržavam

Upitan o protestima u Srbiji koji se od 3. aprila svakodnevno održavaju u Beogradu, ali i drugim gradovima, rekao je da ih apsolutno podržava.

"Ne bih savjetovao ljudima da se ističu da su vođe, jer smo se mi isticali kada je to bilo ozbiljno. Nisam baš imao priliku da podržavam bilo koga u Srbiji, ali mogu reći da nikad nisam podržavao ni Nikolića, ni Vučića. To sam mu rekao u direktnom razgovoru u Mostaru", poručio je Grigorije.

Ne bih bio patrijarh

Kaže da ne bi želio da bude patrijarh.

"Nemam tu želju i ambiciju, znam da mi mnogi ne vjeruju, ali neću da se pravdam. Jedino gdje bih otišao da služim jeste Beograd, ali ne kao patrijarh nego kao sveštenik ili neki episkop. Volim taj grad i ljude koji žive u njemu. Nemam ambiciju da budem patrijarh jer je to užasno teško", naveo je u Pressingu N1 BiH.

Ne godi mi da me zovu Kluni, želeo sam da ličim na Maradonu

Voditelj i urednik emisije se na početku našalio, kazavši da su se mnoge žene obradovale kad su čule da je vladika gost Pressinga, na što je on odgovorio:

"Žene imaju najbolji osjećaj da ih neko poštuje i u tom smislu one neporecivo osjećaju ko ih poštuje. Zato su majke i zato su stvorene za najuzvišeniju službu na zemlji. Ne godi mi kad me zovu Kluni, uvijek sam želio da ličim fizički na Ronaldinja ili Maradonu, ko nije fizički obdaren, ali ima unutrašnju harizmu i može da iznenadi nečim što je neočekivano. Ovo spolja je očekivano, nije nikakva naša zasluga", naveo je.

Negdje vladika, negdje samo fubaler

Vladika je ispričao kako je igrajući fudbal s mladim ljudima uticao na njih i to ne govorivši im ništa, da se okrenu vjeri.

"Nikad mi nije bio cilj, ali sam uvidio da momci s kojima igram sport, ne namećući im vjerska načela niti vjeru, oni su u tom druženju postajali bliski sa crkvom i to je bio značajan iskorak. Neke od njih sam vidio kasnije u crkvi i kazao im: Ja tebi nikad nisam govorio da ideš u crkvi, pa mi odgovore: Šta ću kad sam s tobom, vidim ideš ti, idem i ja. Bilo je slučajeva da ja u fudbalu presuđujem igrom u korist svog tima, pa mi onda kažu: Ako si vladika, nisi Bog. Ja im kažem: Ne, ja sam ovdje samo fudbaler. Ono što naročito volim i čime se želim vidjeti jeste književnost i moram iskoristiti priliku da kažem da će izaći moja knjiga, priče o ljudima u ratu koji su činili dobre stvari. Jedan od tih ljudi je sugrađanin doktor Mustafa Pintol, a knjiga izlazi u petak. Zove se 'Preko praga'", ispričao je vladika.