Trebinje je najljepši grad za život i volio bih i da moja djeca žive u njemu, kaže u razgovoru za TrebinjeLive.info proslavljeni srpski glumac Zoran Cvijanović.

zoran cvijanovic

Takav utisak je, kaže, formirao još dok su mu djeca bila mala, jer je imao stalnu brigu kako će ona da žive u Beogradu, koji je izgubio koncept i kontrolu nad životom.

„Onda sam vidio Trebinje i pomislio kako bi bilo divno da moja deca žive ovde i nekako sam ih kao takve video kao srećne ljude“, navodi Cvijenović, dodajući da mu se pored Trebinja mnogo sviđa i Višegrad sa Andrićgradom.

Govoreći o kulturi, Cvijanović je istakao da ljudi kada koriste taj termin obično misle na neka djela ljudi koji se bave umjetnošću ili nekim drugim vještinama, dok je, zapravo, kultura način života - kultura Lepenskog vira, kultura Indijanaca.

„Kad tako gledate na Trebinje onda vidite jednu visoku kulturu, u hrani, ambijentu, arhitekturi, ponašanju ljudi, zainteresovanosti za pojedine stvari, događajima koji se ovde organizuju, o ljudima koji ovde dolaze“, dodao je Cvijanović.

Oduševljen je cjelokupnom slikom Trebinja. Drago mu je što se vraćaju dugovi prema velikom pjesniku i diplomati Jovanu Dučiću, što svi koji posjete grad imaju priliku da uživaju u ljepotama Crkvine, centra, okoline.

"Trebinje je u zadnje vreme obišao veliki broj ljudi iz celog sveta i o njemu se ozbiljno priča. Ima toliko lepih stvari za koje se bojim da običan svet ne primećuje od svakodnevne rutine i brige", naveo je proslavljeni glumac.

Kada dođe u Trebinje, najviše voli da sjedne u hladovinu stogodišnjih platana, odakle uživa u vrevi ljudi, gradskoj pijaci, arhitehturi.

Sa Trebinjkom Natašom Ninković ima tri "braka" u glumačkom poslu. Preko studentskog filma gdje su bili momak i djevojka, u Ivkovoj slavi, predstavi „Prah“  i "Stadu" bili su muž i žena.

"Prvo smo se malo zabavljali pa onda ušli u bračne vode. Za mene je dragoceno iskustvo rad sa Natašom i ona je u moj život naišla u pravom trenutku. Lepo smo se pronašli", rekao je Cvijanović.

Cvijanović je još u četvrtom razredu osnovne škole postao član Radio dramskog studija Bate Miladinovića, koji je odnjegovao mnogo glumaca. Tu je bio do četvrtog razreda Gimnazije.

Probao je da upiše stomatologiju, ali kad je vidio da to nije dalo neke rezultate, a pogotovu zbog hemije i fiziologije, upisao je  Akademiju umjetnosti u Beogradu u klasi profesora Minje Dedić.

Sa njim su na godini bili Žarko Laušević, Svetislav Goncić, Branimir Brstina, Sonja Savić.

Prvi film, "Crvena zemlja", snimio je 1973. godine, iako voli da kaže da je njegov prvi film bio „Sutjeska“, jer je to za njega jedan od najvećih filmova snimljenih u bivšoj Jugoslaviji. Interesantno je da je u tom filmu prvo umontiran u film mrtav, pa živ.

Odlična prilika da se dokažu u filmskim vodama bila je serija "Sivi dom", Gordana Mihića, u kojoj je, pored Cvijanovića, igrao i Laušević, Branislav Lečić, Milutin Mima Karadžić.

"Imali smo priliku da igramo uz velike glumce kao što su Dragan Nikolića, Žarko Radić i Miša Janketića. To je bila neponovljiva šansa za mlade glumce", priča Cvijanović, dodajući da je veliko pitanje kako bi izgledao njegov život kao glumca da nije imao sreće da glumi u toj seriji.

Tradicija nekadašnjeg filmskog i televizijskog programa je bila da su ljudi gledali i voljeli sve što je dobro za razliku od današnjeg vremena.  Oprobao se i kao producent, a prvi film bile su „Munje“.

Nakon toga stvorila se mala porodica koja je poslije toga napravila desetak filmova - „Kad porastem biću kengur“, „Karaula“, „Sjaj u očima“, a treba istaći da su producirali i prvi srpski animirani film „Edit i ja“ Alekse Gajića, koji je rađen tri godine.

"Interesantno je da je priču ovog animiranog filma preuzela američka kompanija jer je htela da pravi rimejk kao igrani film", dodao je Cvijanović.

Izdvaja preko 50 filmova i serija koji su ga učinili jednim od najpopularnijih srpskih glumaca, a uz navedene tu su i „Lepa sela, lepo gore“,“Poltron“,“Mi nismo anđeli“...

Danas su, priznaje, mnogo drugačija vremene nego prije 20 i više godina. Tadašnje društvo je pokazivalo jasnu potrebu prema svojim glumcima koje je narod volio, a i država i politika su ih poštovali.

"Taj odnos se negovao i društvo je pokazivalo potrebu za Duškom Radovićem, Aleksandrom Popovićem, a iz te potrebe stvorio se Dušan Kovačević", dodaje Cvijanović, ističući da mu se čini da je ovo danas vrijeme osudilo glumce, pisce, muzičare da se bore kako umiju i kako stignu.

Baš zbog današnjeg odnosa društva prema stvaraocima, odlučio je i da svoje iskustvo prenese na buduće naraštaje. Nekog budućeg Pavla Vuisića, Nikolu Simića, Dragana Nikolića, Batu Živojinovića...