Pokret za Trebinje inicirao je ideju o obilježavanju svih mjesta koja su u ovom gradu granatirana tokom rata. To bi, kako ističu u ovom pokretu, bio svojevrstan podsjetnik na haos koji se u Trebinju dešavao od 1992. do 1995. godine.

grad trebinje

Ideju podržavaju svi, mada niko ne može precizno da odgovori na pitanje-zašto se do sada ćutalo o svemu ovome.

Gradonačelnik Trebinja, kažu u Pokretu, trebalo bi da formira komisiju, nakon čega će se znati i konkretne aktivnosti koje će biti preduzete.

Zoran kao i njegova porodica, pamte svaki detalj tog užasa. Njegova majka liječila se dugo nakon toga. Razboljela se i umrla prije deset godina. Zoran tvrdi da je ranjavanje imalo velike posljedice na njeno zdravlje.

- Bila je na poslu ovdje sa svojim kolegama i prilikom izlaska na sporedni ulazgranata je pogodilau ivicu kuće. Bila je to granata 130 mm ispaljena sa područja regularne vojske Hrvatske iz pravca Dubrovnika. To je jedna od mnogobrojnih granata sa te strane. Majka je tada dobila dobila teške povrede noge, priča Zoran.

Granate su u periodu od maja do septembra 1992. godine ispaljivane na Trebinje i okolinu više puta. Ponovilo se to i u avgustu 1995. godine. Bilo je smrtno stradalih i ranjenih civila.

Oštećeni su brojni stambeni objekti. Granate su padale u dvorište škole i u krug ovdašnje bolnice.
Dobroslav Ćuk, ratni direktor Opšte bolnice Trebinje kaže da je to bilo strašno vrijeme, vrijeme straha, neizvjesnosti.

- Mi u bolnici bili smo prinuđeni u to vrijeme da potpuno prilagodimo bolnicu tim uslovima. Sjećam se da smo bolesnike iz bolesničkih soba na južnoj strani, a najviše ih je na južnoj strani, premještali u hodnik i druge prostorije, priča Ćuk.

Tadašnje grudno odjeljenje premješteno je, jer nije imalo adekvatno sklonište. Šteta na objektu bolnice je sanirana, mada jedan stepenik još podsjeća na ta užasna vremena.

Pokret za Trebinje inicirao je ideju o mapiranju mjesta koja su granatirana.

- To je za generacije koje dolaze, da našim potomcima pokažemo da je Trebinje bilo žrtva granatiranja u periodi 1992-95.godine. Uništeni su privredni objekti, bilo je ranjenih i stradalih civila, kaže Momo Bodiroga, predsjednik pokreta za Trebinje.

U Dubrovniku postoje table, kao i brošure u kojima je navedeno sve što je granatirano, sva mjesta, sva stradanja.

Srbi, Trebinjci, prikazani su kao agresori. Jasno je da Hrvati, Dubrovčani, pišu svoju istoriju iskrivljujući činjenice. Ali, ako Srbi ćute o svim dešavanjima, oni potpisuju njihove falsifikate i dozvoljavaju da istoriju srpskog naroda na ovim prostorima ponovo neko drugi piše.