Evropa je mogla da prihvati svoje sugrađane ’92. i ’95, ali je bila politički obojena i gurala ih od sebe na Istok. Sad čekamo da vidimo kako će da se postavi pred ljudima koji su potpuno drugačijeg civilizacijskog usmjerenja. Postoji i neka zemaljska pravda, kaže u intervjuu za Sputnjik vladika Zahumsko–hercegovački i primorski Grigorije.

Vladika grigorije

Osvrnimo se na početku na susret ruskog patrijarha i pape. Da li mislite da je do tog sastanka došlo jer se, kako bi hrišćani rekli, ispunilo vrijeme koje je moralo da prođe da bi do njega došlo ili su ga inicirali migrantska kriza, događaji na Bliskom istoku, najgrublje rečeno, odbrana hrišćanstva?

Susret je nesumnjivo značajan i velika vijest za cijeli svijet. Šta će nastati iz tog susreta, možemo samo da pretpostavljamo. Mislim da je jedan od glavnih preduslova za ovakav susret bio dolazak takvog čovjeka na mjesto rimskog pape, kao što je papa Francisko. On je ličnost bez predrasuda, predubeđenja kada su u pitanju pravoslavci, u ovom slučaju Rusi i Ruska pravoslavna crkva. Jako je zanimljivo što se susret dogodio upravo na Kubi, jer srž hrišćanstva je prevazilaženje bolnih stvari, ispravljanje grijeha i grešaka. Bilo je slikovito kada su se Raul i Fidel Kastro sastali sa patrijrhom i papom, vidi se da je ljudsko nerazumijevanje, ljudska glupost ipak kratkog daha. Ateizam u toj prelijepoj zemlji nije urodio zlim plodom, došlo je do toga da i jedan i drugi Kastro možda bolje uviđaju vrijednosti hrišćanstva nego neki koji se deklarativno izjašnjavaju kao branitelji hrišćanskih vrijednosti. Papa je čovjek koji pokazuje da mu je vjera važnija od bilo koje politike, ali očigledno nije čovjek koji ne shvata da je politika istovremeno i život ili sastavni dio života. Ne treba zaboraviti odakle dolazi, sigurno može da razumije patnje hrišćana na Bliskom istoku, na Istoku uopšte. A ruski patrijarh je čovjek visoke inteligencije i raznovrsnih sposobnosti. Imao sam priliku da razgovaram s patrijarhom prije nego što je to postao, a sa papom prilikom njegove posjete Sarajevu. Kod obojice je jednako bitan i lični pečat. To su dvije ličnosti koje mogu vrlo brzo da se razumijeju, na raznim osnovama i zato je taj susret veoma značajan. Pokazali su nezavisnost od bilo koga i bilo čega. Pokazali su šta je njihova, šta je naša osnovna misija kroz njih – briga za ljude, briga za ovaj svijet. Sama Deklaracija koju su potpisali pokazuje da oni ne vode dnevnu politiku, niti žele da ostvare kratkotrajnu populističku misiju, oni žele da se svijet spase. Nadam se da je susret tek jedan korak ka onome što treba da se desi, odgovornija briga ljudi i Crkve za svijet. Uz to, i ljudi koji upravljaju državama moraju da čuju glas koji koriguje njihove dnevnopolitičke korake.

Da je komunikacija između istočnih i zapadnih hrišćana neophodna vi dobro znate jer ste episkop na granici dva svijeta. Kakva je vaša saradnja sa dubrovačkim biskupom i katoličkim vjernicima uopšte. Trebinjci svjedoče da ste glavni zagovornik mirnog suživota na ovim prostorima, da nekakva komunikacija, zahvaljujući vama, sada ipak postoji.

Sada postoji sasvim dobra i intenzivna komunikacija, postojala je i prije mene, ne treba to sebi da pripisujem, ali od kako je biskup Mate Uzinić u Dubrovniku, od kako smo pokrenuli ozbiljne susrete, naša saradnja ide samo u jednom jedinstvenom pravcu, da shvatimo koliko kao hrišćani imamo mnogo sličnosti, i koliko su razlike u odnosu na broj sličnosti male. Ali prije svega da shvatimo koliko je važno za naše vjernike, ali i one koji nisu vjernici, a žive u dva susjedna grada na granici dvije zemlje, da vide koliko jedan drugome vjerujemo i koliko se podržavamo u svemu što je dobro. Sve ovo pokušavamo i u Mostaru. Imam izuzetnu podršku ljudi iz Rimokatoličke crkve i islamske zajednice da se što više viđamo i tako smanjujemo tenzije nastale u posljednjem ratu u kome je došlo do sukoba na nacionalnoj, ali i na vjerskoj osnovi. Taj sukob je prije svega bio politički. Da bi se sve raspetljalo i došlo do normalne komunikacije, potrebno je mnogo napora. Ali nije dovoljan samo napor, potrebna je i velika pažnja. Potrebno je mjeriti svaku riječ, jer poslije prvog, drugog, a nažalost i trećeg rata, imamo ozbiljne rane koje svaka pogrešna riječ može ponovo da otvori. Te rane mogu da budu izvor raznih infekcija, ali isto tako mogu da budu otvori kroz koje treba da prolazi lijek u ljudske duše. Rane mogu da budu i pouka, a biće samo ako na njih stavljamo blage obloge, ako ih pažljivo čistimo, vodimo svakodnevnu brigu o njima. Ako se rana ponovo otvori, često je još gora. Glavna karakteristika naših odnosa treba da bude pažnja, a ona uvijek podrazumijeva ljubav, božansku, i ljudsku ljubav u nama.

Povod za ponovno povređivanje jedne od tih rana je eventualna kanonizacija Alojzija Stepinca. U Srbiji i Republici Srpskoj burne su reakcije na ovu temu. Šta očekujete, kako bi ova priča mogla da se završi i koliko je opasna za ponovnu izgradnju povjerenja između Srba i Hrvata?

Imam jedno iskustvo sa patrijarhom Pavlom, u vrijeme intenzivne inicijative da se kanonizuje neko za svetitelja, ne sjećam se više ko, parijarh je bio suzdržan. U jednom žučnom dijalogu jedan od episkopa ga je pitao – zašto si ti protiv toga, a on je odgovorio otprilike ovako: da li vi vjerujete da je on sada u svetlosti lica Božijeg. Upitani je rekao – da vjerujem, a patrijarh je na to dodao, ako ga sad proglasimo svetim, da li ćemo ga još više primaći licu Božijem ili će biti u istoj toj svjetlosti? Meni se jako dopao taj mudar odgovor koji je i samu priču o proglašavanju svetaca stavio u jednu razumniju mjeru, nego što ona biva u novijoj istoriji, mogu slobodno reći, iako to uvijek izazove kritike na moj račun. Mislim da je bilo dosta ishitrenih i ubrzanih procesa kada je riječ o tome. Vrlo je važno biti pažljiv u procjenjivanju situacije u tuđoj avliji. Kad bi mene pitali, dao bi im savjet da ne treba žuriti. Upravo zbog ovih rana i naše blizine Mostaru, Dubrovniku; zbog toga što smo u mnogo ozbiljnijim problemima da bismo vodili brigu o tome, tu temu ostavljam po strani. Čini mi se da su moji sveštenici, monasi i monahinje prihvatili da to nije naša tema, da je to tema druge kuće – naših susjeda.

Jako dobro sarađujete sa republičkom vlašću, sa predsjednikom Dodikom, svjedoci smo turbulencija u Srpskoj, a i kada su u pitanju odnosi sa Federacijom. Da li mislite da ste autoritet, balans kada je u pitanju domaća politička scena i kako vidite te odnose u zajednici , šta ih više diktira, ljudi unutar zajednice ili neko sa strane?

To je veoma kompleksno pitanje. Nekako uvijek dođem na riječi Dostojevskog da smo svi krivi za sve, a ljudi ipak uvijek okrivljuju nekog drugog za nešto što nije dobro. U Srpskoj jedna grupa ljudi pokušava da krivicu za svako zlo ovoga svijeta svali na jednog čovjeka koji je predsjednik Republike, ne shvatajući da to ne može biti. Ne shvataju šta to može da znači za sve nas, za zajednicu. Predsjednik države, vlade, skupštine, pa i episkop je stub zajednice koja ne može postojati bez njega kao što ni on ne može postojati bez nje. Stiče se snažan utisak da se taj udar na predsjednika Milorada Dodika svodi na dvije stvari. To je ili udar ljudi koji imaju lični problem s njim, ili je istovremeno, ili čak prije svega, udar na instuciju predsjednika RS a time i na Republiku Srpsku. Zagovornici personalnog problema, koji očigledno postoji, reći će da određena grupa osjeća da ne može da dobije izbore, pa pokušava iz perspektive svoje frustracije da ruši Dodika. Pogrešno razmišljaju jer se ne može iz frustracije roditi ništa dobro. Šta s druge strane znači uzdrmati poziciju predsjednika u Republici Srpskoj, koja je ionako ugrožena zbog ustavnog poretka i okruženja u kome je, zbog prijetnji pojedinih grupacija iz Federacije koje stalno insistiraju na unitarizaciji BiH? Pokušavam da im objasnim da neće, time što sruše Dodika, oni biti Dodik. Možemo da izgubimo to što imamo. Zato sam uvijek za demokratiju, jer nemamo bolji sistem, da se ide na izbore i da se bira. A potom da onog koga izaberemo poštuju svi koji su glasali. Kampanja koja je pokrenuta protiv predsjednika Dodika, sveštenik sam više od pola života pa to valjda mogu da vidim, kao što rekoh ima i lični pečat. To biva među ljudima, međutim ne smijemo zaboraviti da je Republika Srpska izgrađena na velikoj žrtvi ljudi, mladića koji su ginuli, na žrtvi majki, sestara, supruga, djece koja su ucveljena za cio život. Tu je i žrtva svih lidera koji su od početka pokušavali da spasu slobodu za Srbe u BiH. Strašna je činjenica da nismo imali nijednog predsjednika Republike Srpske, pa ni Vlade ili Skupštine, koji nije bio pod nekim sudskim procesom ili u zatvoru. Tim njihovim procesuiranjima se u stvari hoće reći – vi ne možete da postojite, kod vas je uvijek na vlasti neki kriminalac, mada je nemoguće da je tako, da su u drugim zemljama oko nas ljudi nešto bolji. Sve to je jako destabilizujuće, mnogo opasno, veoma zabrinjavajuće. Volio bih kad bi ljudi koji tako olako učestvuju u toj kampanji protiv predsjednika imali razuma da shvate da i oni sutra mogu da budu na tom mjestu, da budu izloženi tim istim ili čak i težim udarima.

Kako ocjenjujete spoljnu politiku Srbije koja je na putu ka Evropi, a premijer se trudi da održava dobre odnose sa Rusijom, koliko je to moguće, kada imate ugovore sa NATO alijanskom koja gotovo da je okružila Rusiju svojim bazama? Kako nas vidite, kakvoj budućnosti da se nadamo?

Jedan sam od onih, a nisam sam, koji shvata da postoje neke evropske vrijednosti koje su prosto dio nas, koje su nam svojstvene, koje su naše – mislim na sva civilizacijska dostignuća koja su dobra, kada je riječ o dijalogu, slobodi, svemu što je dobro. S druge strane, ljubav prema Rusiji je potpuno prirodna. Mi smo evropski ljudi, ali imamo ljubav prema svojim prijateljima u vjerskom i krvnom srodstvu, Rusima. Te dvije stvari treba potpuno odvojiti od političkog. Političko je pragmatično, praktično u nekom istorijskom trenutku. Moj utisak je da kod političara u Srbiji postoji idol koji se zove Josip Broz Tito, koji je u jednom trenutku imao sreće ili nesreće da kao nesvrstani bude neki balans u svijetu. Ostala je enigma čiji je čovjek na kraju krajeva bio, ali ta pozicija je njemu omogućavala da dugo traje, da se zadužuje, da u jednom periodu građani budu čak i “srećni”. Poslije njegove smrti država je otišla u parmaparčad, ali on je ostao idol. Ne samo ljudima koji imaju nostalgiju za tim dobom, već skoro svim političarima posle njega. Ostvarilo se ono “i poslije Tita Tito”. Međutim, ja kao hrišćanin idolopoklonstvo uvijek doživljavam kao slabost.

Da se vratimo na globalnu scenu. Kako vidite izlazak iz migrantske krize, ko je uopšte doveo do ovakve situacije na Bliskom istoku, jedna zemlja je potpuno razorena, ko je izazvao ovakav haos i da li iz njega ima mirnog izlaska. Je li ovo vJerski rat, rat za resurse, da li je početak kraja svijeta kakvog poznajemo?

Teško je uperiti prst na nekog i reći oni su krivi ili on je kriv, ali možemo da razmišljamo logički – kome ova kriza šteti, a kome ne. Onaj kome šteti najvjerovatnije nije želio da do nje dođe i nije je prouzrokovao. Mislim da stvar ne može da se svali na Evropu i na njenog lidera u ovom trenutku, Njemačku, niti na manje zemlje. Ali i Balkan, a ne samo Evropa, trpi posljedice migrantske krize. No ako bismo ipak htjeli nekoga da označimo kao krivca, onda bi prst mogao da se upre u zemlje koje nemaju nikakve štete od svega ovoga. Ali ni to nije jednostavno. Ako je svijet postao jedno zajedničko mjesto, postavlja se pitanje zašto smo onda dopustili da do toga dođe? Da li će Evropa i svijet imati snage da posljedice ove krize rješe, ja to ne znam. Kad su npr. Srbi iz Knina i Sarajeva krenuli u egzodus, interesantno je i paradoksalno da su se kretali od zapada ka istoku i da to nikome nije bilo čudno. Možemo se zapitati zašto niko nije bio pametan, pa da ih okrene ka Njemačkoj pa bismo danas tamo imali pola miliona Srba. Ne bi bili siromašni, mogli bi da obnavljaju svoja imanja. Međutim, tada niko nije imao tu vrstu pameti. Evropa je mogla i trebalo je da prihvati svoje sugrađane koji su u teškoj poziciji, ali ona je bila politički obojena i gurala ih od sebe na Istok. Sada čekamo da vidimo kako će Evropa da se postavi pred ljudima koji su potpuno drugačijeg civilizacijskog usmjerenja, vaspitanja. Postoji čak i neka zemaljska pravda. Čuo sam jednog profesora koji je rekao: „Pogledajte kakvu je glupost uradila Hrvatska progonom 300 hiljada ljudi, potpuno je ispraznila zemlju od ljudi koji su kulturološki više pripadali njoj nego što i sada pripadaju bilo kojoj drugoj oblasti“. To je sve ljudska glupost. Hrvati ne mogu to da nadoknade, a poslije svega svake godine između 50 i 100 hiljada obrazovanih Hrvata se odseli u Njemačku.

Govorimo o ljudskoj gluposti, tamo odakle su Srbi bježali nema nafte. Ali zar ne mislite da je sada Evropa izdana od mnogo većeg igrača. Nakon što je Amerika dijelila „pomoć“ na raznim stranama svijeta, Evropu je ostavila da se sama bori sa ovim problemom.

To je mnogima jasno, logično je, ali pokušavam da sagledam stvari iz istorijske perspektive, ali i perspektive budućnosti. Amerika je savremena imperija, nije kao osmanska, vizantijska, ruska ili mongolska. Ona je imperija poput rimske, ima utisak da može da kontroliše čitav svijet. Možda je takva u jednom trenutku bila persijska imperija. Kroz 4, 5 i 6. vijek vodio se rat između persijske i rimske imperije, znate gdje, na prostoru današnje Sirije, tako da je ovo, na neki način, ponavljanje istorije. Iz te perspektive je zanimljivo što se danas rat vodi tu, kao i to ko ga vodi i kako. Ako svijet hoće da napravi ravnotežu sa Amerikom (koja je premoćna i koju je najlakše osuditi, ali to nije ni dovoljno ni pravično jer ona ima i dobrih stvari koje su za poštovanje), jedino političko uravnoteženje (mada izgleda iluzorno) bi bila Evropa zajedno sa Rusijom. Otuda je i zanimljiv susret pape i patrijarha Kirila, koji osjećaju potrebu da se napravi balans u svijetu. Nisam siguran da Rusija može da ga napravi sama. A siguran sam da Evropa sama ne može. Ne postoji četvrta sila. Neki bi rekli da je taj balans Kina, ali izgleda da to sada nije realno.

Poznati ste kao neko ko je sportski orijentisan. Oni koji igaju fudbal s Vama kažu da biste sastavili najbolji tim za Mundijal. Kao nacija poznati smo po uspesima u kolektivnim sportovima, a kako kao tim igramo u skupštini?

Možda je u Skupštini najmanje potrebno igrati kao tim, ali su potrebni timovi koji bi morali da pokazuju talenat za što zanimljiviju, bolju utakmicu, u smislu kulture govora, kulture dijaloga, suprotstavljenosti i da iz toga proizađe rezultat. Moram da priznam da je sada kriza u sve tri skupštine u kojima ima Srba: u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. To je još jedan od pokazatelja naše trenutne krize.

Srbi sjede u još jednoj Skupštini, na Kosovu i Metohiji. Da li ste u kontaktu s ljudima tamo i onima koji o nečemu odlučuju ili makar misle da je tako?

U kontaktu sam sa tamošnjim Srbima, posebno preko sveštenika i monaha. Moram da kažem da se ti ljudi osjećaju izdano, prije svega od Srbije, a onda i od Srba koji žive svuda po svijetu. Osjećaju se ostavljenima. To je naša velika nesreća. Ali i velika sramota ovoga svijeta. To je jedina skupština u kojoj se sjednice prekidaju suzavcem, a to je najslikovitiji pokazatelj koliko je to bilo na silu uvođenje ljudi u državnost koja nije u interesu ljudi sa Kosova, bilo koje vjere i nacije, već u interesu nekog iza scene. Zato su ljudi na Kosovu, prije svega Srbi, a potom i svi drugi koji nisu visoko na društvenoj ljestvici, kolateralna šteta. Sa nelagodom i pomišljam na njih, jer ne mogu da zamislim koliko im je teško i koliko su od svih nas zaboravljeni, prevareni ili, što je najgore, izdani.