Idući na kurs fotografije Foto-kino kluba Trebinje upoznali smo dvanaestogodišnjeg Vojislava Eleza, koji je sjedao u prvoj klupi i za vrijeme predavanja pažljivo slušao i zapisivao o onome što su predavači govorili.

vojislav elez

Ispred njegovih nogu bila je velika kesa u kojoj se nalazilo nekoliko slika. Nakon završenog predavanja, saznali smo da je riječ o slikaru i muzičaru.

Od malena je počeo da crta, noseći uvijek sa sobom papir i olovku. Sa tri-četiri godine crtao je drveće, cvjetove, a ubrzo njegove teme su se proširile na prirodu, pejzaž, portrete...

"Prvi portret koji sam uradio je autoportret. Gledao sam sebe u ogledalu. Tada sam imao sedam godina. Bio sam zadovoljan kako sam naslikao i mnogi su me prepoznali na slici", kaže Vojislav, dodajući da su roditelji bili iznenađeni nakon što su vidjeli prvo umjetničko djelo.

Nedugo zatim, upisao se u školu slikanja "Kembridž", kako bi unaprijedio svoj talenat, ali i osjetio što više čari i draži likovne umjetnosti.

"Sandra Cumbo je moj nastavnik i sviđa mi se kako radi sa nama. Ako treba nešto da nam pomogne, ona neće nacrtati to što želimo da uradimo, već će nam dati sugestiju kako da uradimo ili nam reći kako da ispravimo", priča nam Vojislav, dodajući da takav pristup nastavi kod polaznika škole izaziva kreativnost i volju.

Vojislav kaže da i kući veoma često crta, iako nema štafelaj, ali se nada da će ga uskoro dobiti.

vojislav elez sa bracom

"Crtam na stolu i jednom sedmično idem na časove u 'Kembridž'. Učestvovao sam na mnogim izložbama moje škole, a ove godine sam izlagao i u Kotoru", dodaje Vojislav, koji je šesti razred i najstariji je od troje braće Eleza.

Budući slikar priča nam da se do sada probao u tehnikama akril i tempera, nadajući se da će ubrzo preći i na tehniku ulje na platnu.

"Olovkom se odmaram od tempere, pa nacrtam portret, crtež, ali ne volim da bojim flomasterima ili suvom olovkom, već sjenčim", napominje Vojislav.

Iako je šesti razred, već mu uveliko pažnju zaokuplja grafički dizajn. Za sada crta na papiru odjeću, haljine, jakne. To su njegovi modeli iz glave, za koje se nada da će nekada postati i stvarnost.

"Kad crtam uvijek pjevam i u šali kažem da mi crtež loše ispadne kada ne pjevam. Pjevanje me opušta i ruka mi ide sama od sebe i odlučio sam da kad god slikam da uključim muziku i uz nju pjevam", rekao je Vojislav, koji je jedno vrijeme trenirao i džudo.

Majka mu je svirala harmoniku. Zainteresovao se za ovaj instrument i upisao je Osnovnu muzičku školu, smjer harmonika kod profesora Dušanke Babić.

vojislav elez harmonika

"Iako je tek na početku, jako je talentovan, brzo prelazi gradivo, vrijedno je i ambiciozno dijete", kaže za svog učenika Dušanka Babić.

Da je umjetnička duša, potvrđuje i nekoliko napisanih pjesama, a voli i da gleda naučnu fantastiku i sluša stranu muziku.

Uz taktove muzike pjesme "Hello" njegove omiljene pjevačice Adel Adkins, završili smo razgovor u njegovom "malom ateljeu" i poželjeli mu mnogo uspjeha u njegovom budućem stvaralačkom radu.