Milutin Milanković važi za jednog od najvećih svjetskih naučnika. On je utemeljivač moderne klimatologije i klimatskog modeliranja, ali da li ste znali da su po njemu nazvani krateri na Mjesecu i Marsu?

milutin milankovic

Analizirajući problem uticaja astronomskih faktora na klimu tokom geološke prošlosti Zemlje, Milanković je na egzaktan način objasnio periodizacije nastanka, razvoja i povlačenja "glacijalnih faza" u proteklih 600.000 godina.

Primjenjujući matematički aparat i koristeći prethodna naučna saznanja, uz pomoć kolege astronoma Vojislava Miškovića, Milanković je dokazao da su precesija, promjena nagiba ose rotacije i ekscentrična putanja Zemlje oko Sunca dominantni dugoperiodični faktori za promenu klime u geološkoj prošlosti.

Milankovićev kalendar je do sada najprecizniji. U gregorijanskom su uočena dva krupna nedostatka - godina je predstavljena sa 365 i 1/4 dana, a navedeno je i da 235 lunarnih mjeseci predstavlja tačno 19 solarnih godina.

Milanković je istovremeno i jedan od tvoraca tektonike ploča koja se znatno primjenjuje u geologiji. On je razradio numeričku sekularnu putanju polova rotacije, čime je dokazao da je položaj kontinenata u geološkoj prošlosti bio bitno drugačiji od savremenog, odnosno da su se oni neminovno vremenom kretali.

Znatno kasnije, moderna geofizička mjerenja, satelitska geodezija i radiosignali potvrdili su tačnost ovih proračuna. Milutin Milanković je naučni genije kojeg je svijet definitivno priznao 10. decembra 1976. godine, kada su u časopisu "Nauka" objavljeni konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta, čiji je osnovni zadatak bio da odgovori na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni bili tačni.

Nejgova dostignuća su ravnopravna sa dostignućima drugih velikih srpskih i svjetskih naučnika - Tesle, Pupina, Cvijića, Mike Alasa ili Pančića.

Milanković je rođen kao austrougarski državljanin u Dalju, 28. maja 1879. Njegova porodica potiče sa Kosmeta i u Slavoniju se doselila u poznatoj seobi Srba pod vođstvom Arsenija Čarnojevića 1690. godine.

Školovao se u Beču i zaposlio kao građevinski inženjer. Projektovao je bečki vodovod, rekonstruisao veliku katedralu i gradio zgrade u austrijskoj prestonici. Živio je ukupno 33 godine u Austrougarskoj. Na poziv Jovana Cvijića, Mihaila Petrovića i Bogdana Gavrilovića, Milanković je napustio unosni posao u Beču i prihvatio mjesto profesora primjenjene matematike na Beogradskom univerzitetu.

U Vaznesenjskoj crkvi 14. juna 1914. godine Milanković se oženio Hristinom Topuzović Tinkom, operskom pevačicom. Brodom „Gizela“ su otputovali u Dalj da provedu prvi dio medenog mjeseca. Htjeli su potom da odu u Ženevu. Međutim, kada je izbio Veliki rat, Austrijanci su uhapsili mnoge znamenite Srbe, pa i Milutina Milankovića. Lokalni žandar je u Dalju odbio da mu stavi lance na ruke, pa su zajedno fijakerom otišli u osiječki zatvor gdje je utamničen kao ratni zarobljenik - priča Slavko Maksimović, predsjednik udruženja "Milutin Milanković" za "Novosti".
Srbi hapšeni po naređenju bečkog dvora iz straha od njihove pobune, smještani su u staru kasarnu u selu Turanj kod Osijeka. Tu je Milanković bio pet nedjelja, a potom je prebačen u logor u Karlovac, a odatle u nežidersku kasarnu mađarskih husara, koja je pretvorena u zarobljenički logor za Srbe.

U zatvoru Milutin Milanković ležao je na podu, na slamarici, među dvadeset uhapšenih srpskih intelektualaca i jeo hranu sa logorskog kazana. Novi zatvorenici, pristigli iz Srbije, pričali su mu o zvjerstvima austrijske vojske u otadžbini, što ga je uznemirilo. Logor Nežidar je kasnije postao stratiše Srba, na čijem groblju je sahranjeno više od 1.000 ratnih zatvorenika.

- Njegova agilna žena Tinka požalila se u Beču profesoru Emanuelu Čuberu, koji je na dvoru kod grofa Tise izdejstvovao da Milankovića iz zarobljeničkog logora Nežider prebaci u Budimpeštu. Bilo je to pred katolički Božić 1914. godine. Imao je stan u zgradi u blizini srpske crkve. Tu je živio sa ženom Tinkom i svastikom Dankom - priča Slavko Maksimović. - Svake nedjelje kao zarobljenik morao je da se javlja u policiju, koja je cenzurisala njegova pisma. Živio je od ušteđevine i izrade građevinskih projekata. To su bile teške godine za Milankovića. Žalio se prijateljima: „Izgubio sam otadžbinu Srbiju, umrla mi je majka!“ Radost mu je povratilo rođenje sina Vasilija 1915. godine u Pešti.
Maksimović objašnjava da su Mađari, za razliku od Austrijanaca, pokazali poštovanje prema Milankoviću. Dali su mu kabinet u Akademiji nauka i posao u Centralnoj meteorološkoj stanici. Koristio je univerzitetsku i gradsku biblioteku. Rad mu je ublažio patnje i omogućio susret sa Srbima u Budimpešti u kafani „Kontinental“, danas restoranu „Parlament“.

Milanković je pet godina proveo u austrougarskim zatvorima. Vratio se 1919. u Beograd istim brodom „Gizela“, kojim je poslije vjenčanja otišao u Dalj. Tom prilikom je iz Budimpešte prenio kompletnu dokumentaciju „Srpske banke“ i tako spasao njenu imovinu u Austrougarskoj. Postao je član vojne delegacije Srbije i učestvovao je u pregovorima sa Bečom.

Milanković je bio astronom, geofizičar, klimatolog, matematičar, inženjer građevine, pronalazač, prvi doktor tehnike među Srbima, univerzitetski profesor i književnik. Prvi je izradio kartu klimatskih promjena i kalendar. Svjetska nauka ga je uvrstila među pet najvećih naučnika 20. vijeka, a NASA među 15 umova svih vremena koji su se bavili planetom. Umro je 12. decembra 1958. godine u Beogradu. Njegov sin Vasilije je preminuo 2003. u Australiji, gdje danas živi dvoje Milankovićevih unuka i praunuci.