Pored toga što nam u svojim pjesmama daje podatke u Trebinju kao prestonom gradu i o trebinjskoj dinastiji, Andrija Kačić Miošić piše i o veličini država kojima su vladali.

trebinje grad

Ovi podaci su značajni jer nam ih daje na osnovu narodnog predanja i na osnovu zapisa popa Dukljanina i Mavra Orbina (1563-1610). Ta sprega narodnih predanja i pisane istorije veoma je značajna. Interesantno je za Hercegovce da je knjigu Mavra Orbin “Kraljevstvo Slovena” na ruski jezik preveo Sava Vladislavić 1722. godine.

Za razliku od naših današnjih “istoričara” koji propagiraju tuđu istoriju i uzdižu druge narode, a sopstveni  ponižavaju na sve načine, evo šta Kačić piše u svojoj knjizi:

“Po naravi je čovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveličavati, i zato vide se mnoge knjige na svitlost iznesene, u kojim se štiju kralji, duke, markeži, knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i njiova junaštva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tomu malo pomljiv, jer se malo stvari štije i nahodi od stari kralja, bana, gospode i događaja, koji su se događali u našim stranam. I da se posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je našemu narodu tako pamet naravnu, da ono, što drugi narodi uzdrže u knjigam, oni uzdrže u pameti pivajući. A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz različitih pisama i karata, diplomata, dukala, atestata, davorija i svidodžbe staraca, redovnika i svitovnjaka. Svrha pak, za koju ja ovi trud činim, jest najprva slava i poštenje Božije, komu se svako dilo pošteno, brez otruje grija učinjeno posvetiti i prikazati ima; druga, neka se sadašnji i poslidnji vitezovi mogu ogledati kano u zrcalo u rabrenita vojevanja i glasovita junaštva svoji dida i šukundida, da ji slobodno i veselo mogu naslidovati i s općenitim neprijateljom boj biti.

U pjesmi o kralju Tješimiru (Tjecimiru) Andrija pjeva:

Pogubi mi bana bosanskoga

i osvoji očevu državu

do Dunaja, studene vodice,

koja teče posrid Ungarije.

Prelimire, drago dite moje,

nu sakupi mlade Tribinjane,

Crnogorce i sve Hercegovce

do Cetine, studene vodice.

Pogubi mi bana od Dulcinja

i osvoji očevu državu

sve do ravne zemlje Bulgarije,

Bulgarije i do Romanije.

(…)

Posli toga boja žestokoga

svu je ravnu Bosnu osvojio

do Dunaja, studene vodice,

koja teče posrid Ungarije.

Iz ovoga se može tačno vidjeti kolika je srpska država bila sa prestonicom u našem slavnom Trebinju.

S druge strane, Kačić nam u svojoj knjizi “Slide kralji slavni oliti slovinski”, čitaj srpski, daje i podatak o ustanku protiv Rimljana u 9. godini nove ere.

“Na 9. Rimljani razbiše slovinsku vojsku i ufatiše Bata i Pineta, kralje slovinske”.

Radi se o ustanku podignutom u trebinjskom kraju radi dobijanja rimskog građanskog prava, koje je i dobijeno kao rezultat ovog ustanka. Međutim, ovdje postoji nekoliko grešaka. Bata je titula, a ne ime. Ustanak je poslije tri godine završen praktično neriješeno jer je kuga pokosila obje vojske. Trebinjci su dobili status rimskih građana.

U svakom slučaju ovo je značajan podatak ne samo zbog ustanka već i zato što pominje kralje slovinske. Ovime se potpuno ruši teorija da smo se na Helm (Balkan) doselili u VI/VII v.n.e.

Takođe, ovim se ruši i teorija da je Trebinje nastalo i da se prvi put pominje u X vijeku.

KO JE ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ

Interesantni podaci o Kačiću mogu se pronaći i na Vikipediji. Ako podatke o njemu čitate na hrvatskoj verziji onda je Hrvat. Ako to isto prebacite na srpsku verziju onda je Srbin.

Rođen je u selu Bristu kod Makarske 1704. godine, a umro u Zaostrogu 1760. godine. Evo šta o njemu kaže Vikipedija na hrvatskoj varijanti :

"Bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće. Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine. Trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća. Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom.[5] Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora.  Čitatelji su “otkrivali” svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima".

U srpskoj varijanti o njemu se kaže:

"Godine 1756. napisao je delo u rimovanom desetercu, podražavanjem narodne junačke poezije, pod nazivom Razgovor ugodni naroda slovinskog. U njemu je dao pesničku interpretaciju slovenske istorije, koju je shvatao na isti način kao i Mavro Orbin. Osnovu njegove knjige čine pesme i letopisne beleške o pedeset slovenskih kraljeva. U taj spisak ušli su najpre trideset devet kraljeva iz Pop Dukljaninovog Letopisa i jedanaest srpskih vladara (po njegovom računanju) od svetog Simeona do kralja Vukašina.

Vjekoslav Babikić je pod pseudonimom Venceslav Juraj Dunder u Beču, 1836. objavio 10. izdanje Razgovora ugodnih naroda Slovinskoga sa naslovom SERBSKO-DALMATINSKE VITEŽKE NARODNE PJESME. Lazar Tomanović je o tome napisao:„Dunderov naslov samo dokazuje, da su još prije punijeh pedeset godina smatrali Kačićeve pjesme srpskijema, i ne Srbi, nego po svoj prilici sami Hrvati... Stražilovo je još nadodalo, kako je ovo izdanje Dunderovo bilo namješteno na stolu na sred crkve franjevačke u Beču prilikom parastosa, što se držao Fra Andriji o proslavi njegove stogodišnjice, i niko od prisutnijeh poštovača Kačićevijeh, pa ni od Hrvata ne zamjeri tom i takvom srpskom glavnom naslovu Pjesmarice Kačićeve”.

U svakom slučaju da li je on bio Srbin ili Hrvat nije prevashodno bitno za podatke, za nas bitne, iz njegove knjige. Podaci su još značajniji ako je bio Hrvat. Međutim, pisanje u desetercu je apsolutno srpski način pjevanja. A i zašto bi jedan Hrvat pjevao  o srpskim carevinama i uzdisao ih do nebeskih visina.

A sada pogledajte spomenik koji mu je podignut u Makarskoj i sve će vam biti jasno!

andrija kacic miocic

Uočićete gusle. Otkud to na njegovom spomeniku? Od kada su gusle hrvatski nacionalni instrument? Od kada su Hrvati pjevali uz gusle?

Prethodni tekst iz ovog serijala pročitajte OVDJE.