Za Metu Jovanovskog u krugovima bliskim teatru i filmu ocena je jedinstvena: sjajan glumac.

meto jovanovski

Pamtim vremena kada je Meto češće dolazio na Glumačke susrete. Iako znana ličnost, kao i svi veliki umetnici dok na sceni ili pred kamerama ne otkrije dušu, tako je i Meto na niškim ulicama bio skoro neprepoznatljiv. Medju kolegama bio je drugi slučaj: glumci su mu prilazili, pozdravljali ga, čestitali: ma šta igrao, Meto je to majstorski radio. Kada je 1986 godine osvojio Gran-prix Ćele kula za film „Srećna nova 49“, on je u bašti Omladinskog doma „Josip Kolombo“ gde je bilo glavno sastajalište učesnika i festivalski centar i gde su se dočekivale zore, dok je on ćutao, umeo je i ume da ćuti, neko je dobacio:“Da sam ja na tvom mestu bilo bi vina do kolena!“. Ništa nije rekao. Zadržao je savršen mir. Samo se s njegovog lica, e, to nije uspeo da sakrije, čitala sreća zbog osvojene najviše nagrade za najbolje glumačko ostvarenje godine.

Koliko je Meto raznovrstan, govori i priča o ulozi u filmu Vlatka Filipovića „Nastojanje“, gde igra glavnu ulogu, ulogu Hame:“Obično me pitaju kako ja Makedonac pa igram Bosanca. U filmu nije važno da je to Bosanac, važno je da je čovek, jednostavan, bez patetike, bez trikova,

bez „efekata i jeftinih štosova“, bez laži, umetnik koji oseća svet oko sebe“.

Kada je trebalo da donese odluku šta će mu biti profesija, iako je već gotovo profesionalno igrao u štipskom pozorištu, Meto je na nagovor svojih kolega krenuo u Bugarsku da stekne i pisanu diplomu majstora glume. Akademija u Skopju nije postojala. Zahvaljujući dobroj saradnji izmedju pozorišnih kuća Makedonije i Bugarske, Meta primaju na Akademiju u Sofiji i ulazi u klasu profesora Bojana Dinovskog, umetnika i pedagoga u poodmaklim godinama ali čilog i nadhnutog da svoje ogromno znanje prenese na djake:“Velika ličnost, čovek koji mi je mnogo značio u životu. Sve što sam naučio od profesora Dinovskog i danas je merilo za sve što radim. Zanimljiv čovek, asistent Bertolda Brehta, erudita, pa čak i glumac. Bio je oslobodjen od laži i reči, velikih reči, nije mario na garderobu, odevanje, nikada nije upotrebio ni jednu frazu... Bio mi je otac“.

Otuda kod Jovanovskog jednostavnost. Gledalac na njegovom licu može da pročita sve, baš sve što jedan život može da skroji a jedan glumac da donese na scenu.

Sjajne uloge dao je, kako rekoh ma šta igrao igrao je srcem, ali, za pamćenje su: „Pre kiše“, „Tetoviranje“, „Za sada bez dobrog naslova“, „Kad svane dan“, „Treće poluvreme“, „Beli, beli svet“, „Ostavljeni“, „Enklava“, „Deca sunca“.

-Nemam razloga za nezadovoljstvo. Čovek svakih, pet, deset godina pravi neki rezime u životu. Njegovo zadovoljstvo direktno zavisi od ciljeva i kriterijuma koje ima. Ja pratim šta radi De Niro, Hofman, Paćino. Njima se divi ceo svet. Njima pripada sve. Imaju sve. Mene poznaje jedna uža sredina i ja ne mogu da imam sve što poželim. Da li

zbog toga treba da budem nesrećan? Odgovoriću vam replikom iz „Ujka Vanje“:“Šta da se radi, treba živeti“.

Ja živim pun život.

Milan D.ŠPIČEK