Hercegovce je lako prepoznati gdje god da se pojave. Po čistom akcentu, kao kršne momke i djevojke, raštanu, ali i po konstatacijama koje  se malo gdje drugo mogu čuti.

Hercegovac

Kažu, nije Hercegovac onaj ko nije probao raštan. O toj "čudnovatoj" biljci, koju rado jedu i kada odu iz otadžbine i prenose je svojim potomcima, kažu da je ne bi dali ni za šta na svijetu. Sa sobom ponesu i mnogo izreka koje su u rodnoj Hercegovini postale pravila.

Tako, Hercegovac kao pravilo uzima da poslije pranja kose nema izlaska vani - da se usta ne okrenu i ne dobije upalu mozga. A može, vele, ne daj Bože, i promaja ubiti ili se vrat ukočiti. Pa kud onda?

Neka Zore Dušanova je tako izašla vani, tik što je oprala kosu. Kažu tri noći i tri dana nije mogla zaspati koliko ju je glava bolila. Na kraju, doktori utvrdiše da ju je promaja udarila. Ali srećom, nije je ubila.

Pričaju da kada Hercegovac vidi psa prvo što pita je "Hoće li ujesti", dok i odrasle pitaju "Sluša li te ćaća". Ne bi bili to što jesmo da nam majka, nakon što se udarimo igrajući se na hercegovačkom kamenjaru, ne da dodatnu turu degeneka sa šipkom po imenu "Mirko". Pričaju, iz toga razloga ime Mirko mnogi ne vole da čuju, a kamoli da ga nekome daju. Iz djetinjstva pamte samo jednog - onog od kojeg ostaju crvene štrafte.

Ako šta ko uradi, a da to prije mnogima nije pošlo za rukom, u to mu se ne vjeruje, ali ljubomora se iskazuje sa samo tri riječi "Jesi malo sutra". A ako kome daješ savjet, a on onako namrgođen, nikakav, ljut, bijesan ko ris odgovoriće ti - "Ko te šta pit'o", iako si mu samo htio pomoći.

Čuvena hercegovačka jela nadaleko su poznata. Gosti se oduševe, rado ih jedu ponovo, ali sva ta jela imaju jednu manu. Naime, kad gost priupita za recept dobije odgovor da se brašna, soli, šećera, mlijeka i drugih potrebnih namirnica stavlja "od oka - kako-kad". U svake domaćice ista pita, ali svaka sa različitim količinama potrebnih sastojaka.

Za rođendan se dobijaju posebni pokloni. Za njih najčešće slavljenik od roditelja dobija šarenu lažu ili jednu praznu i u drugoj ništa, dok se za svadbu, da se zna da žene sina, obavezno puca iz vatrenog oružja. "Ćaćina sinčina, rodila ga majka - nek' nam je samo živ i zdrav!".

Ako se za ikoga može reći da su dobri đaci i studenti onda su to Hercegovci, ali kako kod ostalih, tako i kod nas Hercegovaca uvijek ima onih koji neće da uče. I za njih u Hercegovini imaju rješenje - "učlani se u stranku ili kopaj kanale".

"Milojka! Bogati đe ti je čo'ek. Ču đe je!? Eno ti ga spava ko zaklan", često se čuje u Hercegovini.

Ali ne bi mi bili mi, da sve to isto ne prenesemo i u mjesto gdje odemo. Tako je kažu neka Stane, kad je 1946. godine otišla u Banat, sinu njenog prvog komšije, vidjevši ga da sa samo šest godina pije crnu kafu rekla "Samo ti pij. Ali čuli šta ti veli luda Stane - porašće ti rep ko u krave. Pa ti samo pij, a đeš onda sa njim dobro se pozamisli".

Za nas važi i da smo temperamentni, od riječi, da volimo drugom smjestiti dobru šalu, ali, po mogućnosti, da taj ne smjesti na naš račun. Tada već zna biti i ljutnje, a ponekad i da sa tim ne pričamo koji dan.

To smo ti mi, Hercegovci od glave do pete! Ima još mnogo šta nabrojati, ali i ovo je dosta!