Prilikom posjete Trebinju, srpski pjesnik Rajko Petrov Nogo dao je intervju za portal TrebinjeLive.

rajko petrov nogo intervju

Ko je Rajko Petrov Nogo?

- Rajko je Petrov sin, a Nogo je nadimak koje je postalo prezime. Mi smo starinom Raševići iz plemena Marka Miljanova, iz Kuča. Moj predak, ubio je Turčina, pobjegao i stigao u sličan kraj i za razliku od mene bio je krakat, dug, visok, i prozvali su ga Nogonja. Njemu je to bilo zgodno da zametne svoje prezime zbog krvne osvete i evo sada umjesto Raševića hoda Nogo.

Sa rodom sam raščistio saznao sam tajne stvari tata me je izmislio al' ne mari al' ne mari

Kao brucoš napisali ste pjesmu „Suncokret“ koja je dugo godina bila Vaš zaštitni znak, da bi 2002. godine dobili nagradu „Zlatni suncokret“. Nagradu „Meša Selimović“ dobili ste na Đurđevdan. Rođeni ste 13. maja, na Dan policije Jugoslavije, a stalno ste riječima ratovali protiv njih. Marina Cvetajeva je rekla „Narudžbine primam neposredno od neba“. Da li je i za Vas poezija pitanje sudbine?

- Jedanput je Aleksandar Blok kazao da poezija nije pitanje versifikacije već sudbine. Evo ovim datumima da dodamo i da sam na dan Svetog Vasilija Ostroškog, baš u crkvi Vasilija Ostroškog u Nikšiću, primio nagradu „Izviiskra Njegoševa“ (prvobitni naziv „Gorskog vijenca“). Dobio sam mnoge nagrade i nijedna od njih nije državna, već se zovu uglavnom prema mojim književnim precima i zato su mi veoma drage.

Kako bi se razumjeli mladi i sadašnji Nogo?

- Za razliku od onoga što se inače misli da je mladi bio buntovan, a ovaj pozni konzervativan, da je onaj bio protestan, a ovaj molitven, oni koji osluškuju malo tananijim uvom znaju i da sam u ranijim pjesmama bio melanholičan, a i da u ovim poznim, ispod klasične forme soneta, još uvijek ovaj starac ima primjedbe, neću reći na djelo Gospodnje u onom smislu u kojem je govorio Rakić – „Ja znam Bože mane tvoga dela, ali ne znam ništa izmisliti bolje“. Nemam sukoba sa sobom. Kako starim, više živim harmoničnije i sarađujem sa suncem. Ne žudim da mnogo šta još završim, i ovo što sam uradio nije niko od mene očekivao, pa ni ja sam nisam očekivao da ću da stignem u ove godine, s obzirom na to kako sam i sa kojim hendikepom počeo život u sirotištima i na svakojaka iskušenja kojima sam bio izložen. Ali možda, što kažu, Bog zna koga kuša.

Krio sam se u stomaku kad sam bio sasvim mali beše lepo u stomaku dok me nisu prepoznali

Koja je razlika kad se nagrada prima u mladosti i zrelim godina?

- Razlika je ta što mlad čovjek kad prima nagradu misli da se realizovao i da je to sve završeno i definitivno gotovo, da je ušao u istoriju. Sa zrelošću čovjek zna da je to sve luk i voda, pjeva magla, da nagrade ne mogu nikoga spasiti od pravednog zaborava i da će trajati onoliko koliko će trajati, ako ga ko bude imao čitati. Kako smo počeli i kako je na djelu ovaj rastur, bojim se, da će to biti samo jedan veoma uzak krug. Ali uostalom, poezija, i jeste kraljica umjetnosti. Ona je elitna disciplina i vjerovatno i namijenjena za elitu.

Kako bi se u ovim vremenima osjećali Njegoš i Dučić?

- Žalosno bogme žalosno, da žalosnije ne može biti. Onaj gore zazidan u zindanu, uhapšen bez krsta, bez mogućnosti da se one mošti i kosti opoje. Ovaj ovdje nešto srećnije sudbine,  jer ima spomenik preko puta Njegoša u Trebinju i grobno mjesto u krasnoj Hercegovačkoj Gračanici. Daj Bože da to tako potraje.

Otad više mira nemam strine ujne ah te žene taman htedoh da odremam da vek mine iznad mene

Da li je riječ utihnula u eri materijalnog?

- Sudeći po gladi koju vidim gdje god dođemo u Hercegovinu, u Hercegovini nije. Pune su sale gladnog i žednog svijeta da čuje neku utješnu i lijepu riječ. Ali to je možda specifičnost ovih krajeva. Uostalom, to je tradicija prvo guslarska, a sa druge strane tu Dučić opominje. No, tamo gdje živim, u Beogradu i po Srbiji, ta su interesovanja manja. I nije čudo, veoma dugo traje ova rđava beskonačnost i ljudi su osirotili, osiromašili, depresivni, na ulici, nezaposleni. Mnogo je sirotinje i u svemu tome samo po neko može da se utješi poezijom.

Koliko je devalvirao čovjek i ima li mu spasa?

- Bog ne bi stvarao svijet da mu nema spasa. Svako jutro koje nas obasja je Božiji dar. Mogli smo se ne roditi i prema tome valja ići ispod nebesa gledajući više u nebo nego u zemljicu koja nas i onako čeka sigurno. Kada ste u Trebinju kako se osjećate i na šta Vas najviše asocira taj grad?

- Prvo na moje rane. Kad sam bio u sirotištu u Trebinju, i kada dođem uvijek obiđem te zgrade. Imali smo pet zgrada i sada one stoje... vidim neka druga priča. A iz Trebinja sam se i oženio. Trebinje je jedini mediteranski grad koji nam je za utjehu ostao. Lijepo je suncu hoditi Trebinjem. Trebinje bi trebalo da bude grad kulture i na tome se radi, ali to nije baš naročito lako. Dobro se osjećam u Trebinju, premda u njemu zvanično nisam desetak godina boravio. Rekao sam: „Neka se Trebinje odmara od mene i ja od Trebinja“.

Rađaj se već viču na me baš ih briga što sam mali pristao sam sve zbog mame da je ne bi rasplakali   Sa rodom sam raskrstio razumem se u te stvari znam ja dobro gde sam bio al' ne mari al' ne mari.

Između odgovora napisana je pjesma "Sa rodom sam raščistio" , Rajka Petrova Noga.