Pjesnik Gojko Đogo ovogodišnji je dobitnik "Dučićeve nagrade", a u njegovu čast priređeno je i veče laureata koje je nosilo naziv po njegovim stihova"Odavno je u prekidu veza s nebesima". Kaže da je za njega ovo priznanje svojevrsni pehar časti.

gojko djogo

Kad dođe u Trebinje osjeća se, kako je priznao u razgovoru za TrebinjeLive.info, kao kod svoje kuće - kao da je došao na duhovnu gozbu.

"Mi nekad u Beogradu kažemo idemo kod Dučića na bal, jer Trebinja zaista i jeste u takvom miljeu. Kad prolazimo pored Dučićevog spomenika uvek mi padaju na pamet njegovi stihovi i biografija", rekao je Đogo.

Dučić je, naveo je Đogo, od kasabe kakvo je bilo Trebinje napravio ozbiljan grad, koji je ne samo centar istočne Hercegovine, već i cijelog srpskog naroda.

"Jovan Dučić je kao pesnik u svojoj poetici bio pesnik harmonije, reda, proporcija, bistrine, a pre svega duhovne svetlosti. To se ogleda u njegovim stihovima. Iako nema previše stihova koji su neposredno vezani za lokalni ambijent, u svojim pesmama on proširuje svoj zavičaj na more i Mediteran, i dalje u istoriju o srpskom mitu do Kosova i dalje do Vizantije", naveo je Đogo.

Njegove sunčane pjesme i dubrovački pasteli i akvareli su na jedan način vrsta apstraktnih slika koje se na podnaslovima često drže za zemlju i vodu, dodao je Đogo, ističući da kroz njih pjeva kolorit, miris i duh i duša Hercegovine.

Govoreći o Dučićevoj nagradi, čiji je ovogodišnji laureat, Đogo ističe da je "počašćen peharom časti", iako za sebe kaže da je pjesnik koji ne ide Dučićevim stopama, jer, dodaje, i ne treba da se ide utabanom stazom koja ne donosi previše ploda.

“Možete se držati te matične linije našeg pesništva koja ide od Kosova, narodne poezije, Njegoša, pa sve preko Dučića do naših dana”, navodi Đogo, dodajući da se ne treba ići samo utabanim putem koji su prošli velikani.

Nagradu je dobio za djelo "Grana od oblaka".

"To sam preneo iz naše narodne poezije, naše lirske pesme u kojoj se pominje grana od oblaka, a u mojoj prethodnoj knjizi 'Crno runo' ima ceo jedan ciklus takvih pesama, što je jedna metafora, jer svaki pesnik, pa i svaki čovek, kad mu sve ponestane, okrene glavu ka nebesima pa se, ako nema za šta drugo, hvata za tu grančicu od oblaka, kad sa druge strane pomoći nema", rekao je Đogo.

A Hercegovina je, kaže on, odvajkada okretala glavu prema nebesima zbog zemlje koja je prilično škrta i zbog toga ništa drugo nije ni preostalo nego gledati u divno, vedro nebo, očekujući odzgo ispruženu ruku.

"Možda ima i toga jer je poezija uvek slutnja, pokušaj da se dokuči nešto iza brijega. To se postiže jezikom. Kad se pesnik bavi pesmom, kao tekstom, uvek ne seda sam, jer za stolom su i ambijent, društvena sredina, nasleđe, literatura, privatno i kolektivno iskustvo, kao i raspoloženje…", pojašnjava Đogo.

Njegova pjesnička poruka je "čitaoci čitajte", jer ona ne zavisi samo od onoga šta je napisano - od onoga što može svako pročitati, već šta čitalac pročita ili učita u taj tekst ili pjesmu, šta ona poručuje.

NAPOMENA

Poezija je nejasna, ne umijem da pišem u stihu romane,

Neka uhode nauče kako se žitje čita ispisano na koži sa unutrašnje strane.