Danas se navršilo sedam godina od smrti legendarnog pisca, slikara, hroničara Momčila Moma Kapora. Bio je veliki šmeker, jedan od posljednjih beogradskih boema, koji je inspiraciju za svoje knjige, reportaže i slike nalazio tamo gdje je i živio - na ulici, u kafani, u svakodnevnim druženjima, ne samo sa umjetnicima već i sa običnim ljudima.

Momcilo Momo Kapor

Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani Provincijalac, Ada, Zoe, Od sedam do tri, Zelena čoja Montenegra, Beleške jedne Ane, Hronika izgubljenog rada...

Djela su mu prevedena na francuski, njemački, češki, poljski, mađarski, bugarski, slovenački, švedski jezik.

Kapor je umro u Beogradu 3. marta 2010. godine, a u novembru njegova supruga Ljiljana osnovala je Zadužbinu "Momčilo Momo Kapor" i ustanovila godišnju nagradu iz oblasti književnosti i likovne umjetnosti koja nosi njegovo ime, kao i festival "Momin krug".

RODOSLOV Dođe tako jedan dan u životu, jedno veče, jedan čas, kad čovek iznenada pomisli na svoje pretke i staru postojbinu. Dosadi mu, valjda, da bude samo list koji slučajni vetrovi nose tamo-amo: poželi da pronađe koren kome pripada i da, umesto na ničiji asfalt, ispod koga leže cevi i žice, stane nogom na zemlju za koju može mirno reći: tu smo od pamtiveka, moji su odavde - to je naše!

Niko nije zauvek pošteđen od tog ludila. Kada zađu u neke godine, mnogi, inače sabrani i naoko razumni ljudi, počinju da traže korenje, da crtaju porodična stabla.

"U Holivudu", rekao je Frenk Sinatra, "svako ko zna prezime svog oca smara se aristokratom!".

Sretao sam ljude po Americi koji su imali sve, ali im to ni izdaleka nije bilo dovoljno. Hteli su poreklo. Putovali su čak u Centralnu Afiku da ga pronađu, kupoval u Lihtenštajnu i Monaku plemićke titule, da se uteše što ga nemaju. Za razliku od njih, nemam ništa, ali bar imam solidne pretke. Idem da ih posetim. Biće im sigurno drago da me vide. Hoću precima! Idem u pradedovsku kuću, u selo Miriloviće ispod planine Viduše, o koju su se lupali saveznički avioni jer nije ucrtana na kartama...

Srce mi udara kao ludo dok se vozim prema plavičastim brdima u daljini . Što dalje od losiona za negu kože! U Hercegovinu! Mali smo narod, ali smo dobro raspoređeni. Ima nas svuda. Hercegovina nije mogla da ishrani sve Hercegovce, pa ih je poslala u svet. Niko se nije tamo izgubio. Kad god se sretnemo, oči nam se nekako zacakle i zasuze čim izgovorimo svoja prezimena. To je zbog toga što smo mnogo patili, pa nam drago što smo ipak živi, da nas još ima.

Prolazim kroz predele o kojima sam slušao od detinjstva: Trebinje, Mosko Ljubomir, Brani Do: evo vodenice, evo karaula, nanizanog duvana, evo zmija, evo zabrađenih starica, ruševina zaraslih u travu...

Najzad, usred kamenjara pronađoh pradedovsku kuću. Ispred nje, orah - porodično stablo. U kuhinji, gusle i puška. Na peći lonac pun slatkog kupusa i ovčetine. Ljubimo se, kako je to red, po tri puta. Cmok. Cmok. Cmok. Ma jesi li to ti? Jesam. Evo me! Žene stoje i služe. Kako sam smešan u ovim belim patikama, okruženim opancima od opute!

Sedimo po kamenju i savijamo kratke, tupe cigare. U ovom selu nema ni vode, ni struje, ni novina: ničeg nema doli vremena za razmišljanje. Zato odmah pričamo o politici. Hoće li Vijetnam udariti na Tajland? Šta će uraditi Kinezi, a šta Kampućijci?

- A šta na to kaže Turska? - pita jedan đed.

- Ne bih ja tu pravio račun bez Ingliza...

Kako da mu objasnim da Turska već odavno nije važna. Neće mi verovati. Sedimo i ćutimo, a sumrak lagano klizi niz Vidušu, zaraslu u bodljikavo žbunje koje nema ko da brsti, jer su crne hercegovačke koze već odavno zabranjene.

I ognjišta su zabranjena: ona iznad kojih je sušeno meso. Kroz šikaru se provlače vuci, uleglih slabina, olinjale dlake: spuštaju se na jezero hidrocentrale da piju vodu, jer je u planini suša. Juče su zaklali tri ovce i jedno ždrebe. Došao sam da upoznam pretke, a evo, nemamo šta jedni drugima da kažemo. Niti ja mogu pomoći njima, niti oni meni. Preskačući vekove, preskočili smo sami sebe.

- Kakav smo narod? - pitam starog Tomu.

- Ne damo se! - odgovara.

U ovakvim selima, znači, sve započinje. Duboko pod posnom, crvenom zemljom, naše korenje - brkati Radani, Radovani, Luke, Jakovi, a na vrhovim stabala: stjuardi boeinga 707, profesori, disk-džokeji, ministri, pesnici, blazirani tipovi...