Učenica osmog razreda Osnovne škole "Jovan Jovanović Zmaj" Milica Ilić, osvojila je prvu nagradu na literarnom konkursu "Život je sen i san", koga je organizovalo Srpsko kulturno i prosvjetno društvo "Prosvjeta", gradski odbor Trebinje, u saradnji sa osnovnim školama iz našeg grada.

milica ilic nagrada literarni konkurs prosvjeta (1)

Milica kaže da ju je inspirisalo kako se život kreće oko nje, kao i mračna sjena koja sve prati - tamna strana svake ličnosti.

"Te tamne strane su naše mane i neispunjena očekivanja. Prvo sam pričala o snovima, o našim očekivanjima, nadanjima i o nekoj dobroj strani naše ličnosti", kazala je Milica, dodajući da je nakon toga odlučila da napiše o sjenci, jer je i ta mračna strana veoma bitna za izgradnju ličnosti.

Ovo je, kako kaže Milica, u njoj dugo tinjalo, dok nije izašlo na papir.

Nagradu nije očekivala,prijavila se jer je imala ideju za sastav.

"Moja nastavnica Božana Bokonjić mi je uvijek pružala podršku u ovome i drago mi je zbog toga", dodala je Milica.

Kao pobjedniku na literarnom konkursu "Prosvjete", Milica je dobila 100 KM, plaketu "Svetosavsko pero" i knjigu.

Na prošlogodišnjem literarnom konkursu Srpskog udruženja "Ćirilica", u konkurenciji sedmih razreda, dobila je, takođe, prvu nagradu.

Drugu nagradu na "Prosvjetinom" konkursu dobila je Teodora Uljarević, a treću Mia Mijanović - obje učenice Osnovne škole "Sveti Vasilije Ostroški".

milica ilic nagrada literarni konkurs prosvjeta (1)

Pročitajte pobjednički rad!

  "Život je sen i san" Kada jedan život počne na istoku drugi se ugasi na zapadu. I tako iz dana u dan, iz minute u minutu jedna nova duša oglasi svoj dolazak na svijet glasnim kricima.

Život se stavlja ispred nas kao jedno veliko bijelo platno, a mi smo ti koji držimo četkice u rukama. Na nama je kakvim ćemo bojama da ga obojimo i da li ćemo da ga pretvorimo u sasvim običnu sliku, nalik mnogim drugima, ili ćemo od netaknutog platna napraviti remek-djelo vrijedno divljenja. Činjenica je da koliko god ljudi ličili jedni na druge, ipak smo svi posebni i suštinski se razlikujemo. Svako od nas živi život u nadi da će da ostvari svoj san. Možemo li onda da kažemo da mi zapravo i ne živimo, već sve vrijeme sanjamo?

Ako mene pitate život i jeste poput sna. Nepredvidljiv je, ne može se odgonetnuti i baš kao i san svakog trenutka se može narušiti, čak i sa najmanjom bukom.

Smrt jeste neizbježna i jedino je ona sigurna, ali ne mora nužno značiti kraj života. Iza svakog čovjeka ostaju otisci stopala u pijesku vremena, nečija su dublja, dok su nečija plića i toliko slaba da i najmanji povjetarac može da ih izbriše. Na nama je da se potrudimo da ostavimo što veće otiske i da što duže živimo kroz djela koja ostavimo iza sebe.

Život nije jednostavan i nije sastavljen samo iz dobrih ili samo iz loših stvari.

Na kraju krajeva, kako bismo znali da je nešto dobro ako prethodno nismo iskusili loše ili obrnuto. U suštini život se stalno mijenja, krhke grančice mira, zdravlja, ljubavi ili sreće koje smo smatrali debelim stablima pucketaju i lome se. A mi bespomoćni stojimo, pitajući koliko je ta naša glupost koja nam nije ukazala na sve dobre stvari, da ih sebično čuvamo i uživamo u njima.

Stara izreka kaže: "Nakon svake kiše izađe sunce". Ponekad kiša u naše živote dođe samo kako bi saprala rane koje nosimo sa sobom i pri tome nas nečemu novome naučila. Tako smo nakon svake preživljene oluje za mrvicu hrabriji, za mrvicu pametniji,  a takođe malo više volimo, malo više osjećamo i malo se žustrije borimo.  Upravo ti teški trenuci dodaju tamnu boju našem platnu.

Sve nas na ovome, nimalo jednostavnom putovanju zvanom "život" prati u stopu naša sjenka. I ona je dio nas, dio našeg bića. Tamna, kakva jeste, sačinjena je od naših strahova, slabosti, iskušenja...

Zar pri samom pogledu na nju, tako mračnu, duboku u nama nešto ne zazebe?

Ne osjetimo li neku vrstu nemoći uvijek kada se suočimo sa tim dijelom naše ličnosti. Nimalo neobičan osjećaj, poznat svima.

Na nama je da li ćemo da dozvolimo slabostima da savladaju našu snagu ili ćemo da pojačamo naše, svoje svjetlo, toliko da može da pobijedi sjenku. Ako uspijemo da pobijedimo sjenku i osvijetlimo put ispred sebe, tek tada ćemo moći da ostvarimo naš san i da naše platno pretvorimo u remek-djelo.

Pri tome ne treba da zaboravimo da uživamo u sitnicama koje se nižu i sačinjavaju naš život, jer u njima je radost. Velike stvari se dogode jedanput, dvaput ili nikada, a radovati se treba svaki dan.