Vojni zatvor u Mostaru bio je mjesto najstrašnijih zločina nad Srbima - krv i jauci bili su svakodnevni prizori tokom 1992. godine.

Zatvor

Tada šezdesetpetogodišnji Mulutin Supić sa Čemerna, iz opštine Gacko, bio je meta najvećih batina i udaraca, svjedoči Mostarac, koji je bio u istom zatvoru pritvoren.

Bojeći se za svoju i bezbjednost svoje porodice, kao i usljed stalnih prijetnji, ovaj svjedok želio je da mu se ime /poznato agenciji Srna/ ne pominje, ali podsjeća da mu ovo nije prvi put da priča o strašnim mukama, neljudskom iživljavanju i danima kada su se zatvoreni ljudi molili da budu mrtvi.

On se i danas sjeća okrutnosti i najvećeg zločinca, pripadnika Hrvatskih oružanih snaga /HOS/ i upravnika zatvora Ivana Zelenike, a posebno mučenja Supića, koga su udarali pendrecima, šakama, palicama...

Te zvijeri, priča on, "bili su kao lešinari željni krvi, koja je prštila posvuda okolo i oticala u slivnik kao u najstrašnijim horor filmovima".

"Supića sam zatekao u zatvoru. Iako sam ga znao, nisam sa njim smio da komuniciram. Sjećam se da su ga stražari izveli zajedno sa drugim zatvorenikom Evgenijem Samardžićem da peru neku umašćenu ceradu sa kamiona, nakon čega su ih `okupali` vodom sa hidranta koja usljed jakog pritiska može da ubije čovjeka", kaže ovaj svjedok.

Nakon toga, naredili su im da se stepeništem popenju na sprat, u potkrovlje, gdje je jedan od stražara Supića udario kundakom u glavu i on je pao sa platforme, koja je bila na visini od četiri metra.

"Supić je bio u komi tri do četiri dana. Ječao je strašno i kada bi god imali priliku i našli kakvu krpu stavljali smo mu obloge na glavu. To je bilo bolno slušati, a ne preživljavati. Kada se osvijestio, Zelenika je provirio i rekao: `Ti nisi dobar Srbin, razgovaraćemo večeras`", sjeća se svjedok.

On kaže da su se te kobne večeri obistinile Zelenikine prijetnje, te da je on sa svojih šest ljudi, među kojima je bio Ivan Rajić i jedan izuzetno krupan čovjek maskiran u crno sa prorezima na očima i rukama, počeo "smrtonosno iživljavanje" nad Supićem.

"Supića su počeli tući pod stepeništem unutar zatvora. Odjekivali su udarci, svačim su ga udarali, u početku je vrištao, poslije su mu zavezali usta nečim. U toj maloj prostoriji bila je jedna štanga na koju su ga razapeli i tukli dok nije podlegao", kaže ovaj svjedok i ističe da mu je sutradan naređeno da sa drugim zatvorenicima pere Supićevu krv sa zidova i sa stepeništa, a bilo je mnogo i u slivniku.

Ovaj Supićev sapatnik kaže da nije želio da se strašna priča o Supiću zataška i ispričao je da bi njegova rodbina znala na kakvim mukama je izdahnuo.

Milutina Supića je, prema saznanja rodbine, u julu 1992. godine iz stana u Mostaru odveo Sergej Belović.

Posmrtni Supićevi ostaci pronađeni su u Bijelom polju kod Mostara.

Centar javne bezbjednosti /CJB / Trebinje 2. maja 2005. godine podnio je izvještaj Tužilaštvu BiH za direktno ubistvo Milutina Supića protiv Ivana Zelenike, te stražara u vojnom zatvoru Semira Dugalića, Mensa Čomića i Envera Idrizija.

Nijedan od njih, kao ni drugi zločinci nad Srbima, nisu odgovarali za svoja nedjela.

Preživjeli zatvorenici vojnog zatvora u Mostaru ne vjeruju u Tužilaštvo BiH, koje ništa nije preduzelo da procesuira one za koje postoje neoborivi dokazi da su mučili, silovali i ubijali srpski narod niti uzima u razmatranje prijave protiv njih.

Oni se, zato, uzdaju, kako kažu, u Božiji sud pred koji će doći ti mučitelji.

Početkom aprila 1992. godine HOS, zajedno sa Hrvatskim vijećem odbrane i takozvanom Armijom BiH /muslimanska vojska/ formirali su vojni zatvor u Mostaru u koji su dovodili protivpravno uhapšeno srpsko stanovništvo.

Svojim izgledom taj zatvor je podsjećao na zloglasne logore iz 1941. godine koji su bili formirani za Srbe.

Poslije silne patnje i mučenja, srpsko stanovništvo koje je preživjelo vojni zatvor, upućivano je u logor "Dretelj", a zatim u logor "Lora" u Splitu, gdje su ih čekale iste muke i najokrutnija ubistva.

U "Dretelj" ih je, između ostalih, sprovodio Sead Kapetanović, šef policije HOS-a, koga su zatvorenici dobro zapamtili i od čijeg lika, ali i drugih koji sada slobodno šetaju ni nakon više od dvadeset godina ne mogu mirno da spavaju.