IGRU ZAMIJENILI PUŠKOM - Kako su dječaci Gavrić i Jeličić branili otadžbinu u Velikom ratu?

U ovom tekstu ispričaćemo vam priću o dva heroja Prvog svjetskog rata - Momčilu Gavriću i Dragoljubu Jeličiću.

Momčilo Gavrić imao je samo osam godina kada su zvijeri u liku austrougarskih vojnika prodrli u Srbiju. Živio je u Trbušnici, selu udaljenom pet kilometara od Loznice, ispod samog Gučeva. Početkom avgusta 1914. godine austrougarski vojnici iz Hrvatske domobranske 42. divizije (poznata i kao „Vražja divizija“) ubili su mu oca, majku, tri sestre, četiri brata i babu, a kuću zapalili.

Mali Momčilo je uspio da pobjegne kroz šumu i izbio je na vrh Gučeva. Naišao je na Šesti artiljerijski puk Drinske divizije kojim je komandovao Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića.

Mališan je plačući rekao da su mu pobili cijelu porodicu. Major Tucović ga je pitao: „Znaš li da bacaš bombe?“. Momčilo je rekao da je bacao samo kamenje. Major je uzeo jednu bombu i pokazao mu kako se to radi.

Nakon toga je major Tucović postrojio svoje vojnike i pitao ih da li ima dobrovoljaca koji su spremni da te noći osvete Momčilovu porodicu. Kažu da se cijela četa prijavila. Tucović je odabrao visokog Zlatiborca Miloša Mišovića. Pred ponoć su Miloš i Momčilo krenuli ka njegovom selu. Zatekli su krvnike kako pred kućom Gavrića pijani šenluče. Bacio je je Mišović dvije bombe i sve ih pobio.

Major Stevan Tucović, Momčilo Gavrić i Miloš Mišović

Major Tucović je odredio da Miloš Mišović bude staratelj malom borcu, a svim vojnicima da svakog dana daju Gavriću da opali tri puta iz topa da bi na taj način osvetio svoju porodicu.

Bio je učesnik Solunskog fronta gdje je i ranjen. Poslije Cerske bitke, 1914. godine, sa osam godina je stekao čin kaplara. Vojvoda Živojin Mišić ga je na Kajmakčalanu, 1916. godine, u desetoj godini unaprijedio u čin podnarednik Šestog artiljerskog puka Drinske divizije i najmlađi podoficir u svijetu u toku Prvog svjetskog rata.

Dok je bio na odsluženju vojnog roka u Slavonskoj Požegi, 1929. godine, Momčilo je doživio neprijatnosti i hapšenje od oficira Jugoslovenske kraljevske vojske, inače bivših austrijskih oficira, jer mu nisu vjerovali da on ima već četiri ratne godine iza sebe i da je nosilac Albanske spomenice.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata njemački okupatori su ga dva puta zatvarali u logor, a pred streljački stroj izvodili su ga i partizani. Nakon rata, u vrijeme političkog prijateljstva jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza sa albanskim predsjednikom Enverom Hodžom, Momčilo je bio hapšen i od OZNE, zbog javno izrečenog stava „da nam Albanci nisu braća“.

Velika dobrotvorka Lejdi Pedžet zvala ga je srpski vitez, a Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu. Francuski predsjednik Fransoa Miteran mu je 1985. godine dodijelio orden, a general Lepardije rekao: „Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima“.

Preminuo je u Beogradu, 28. aprila 1993. godine.

Još jedan mladi heroj učestvovao je u Prvom svetskom ratu. Bio je to Dragoljub Jeličić. Rođen je 1902. godine u Kordunu. Sa porodicom je izbjegao u Šabac, nadajući se boljem životu. Dragoljub je rano ostao bez oca, a potom mu se preudala i majka, a on pobjegao u Beograd, gdje je živio kao beskućnik.

Rat ga je zatekao u odbrani Beograda, odakle bježi u Rudnički odred. Na Mačkovom kamenu ranjen je dok je zamjenjivao poginulog mitraljesca.

Priča se da je samo na korak od njega poginuo Dimitrije Tucović. U Nišu je upoznao Arčibalda Rajsa, koji je ovaj susret opisao u svojim memoarima: „Kada je ranjen u ruku, vade mu kuršum u Niškoj bolnici. Nije htio da se dade uspavati za operaciju. Izdržao je bez ijedne riječi“ - napisao je tada Rajs u knjizi „Šta sam vidio i doživio u velikim danima“.

Fotografija na kojoj Dragoljub puca u neprijatelja nastala je upravo tokom odbrane Beograda od austrougarske soldateske, a ovjekovečio ju je jedan francuski fotoreporter. Fotografija je dugo bila u stalnoj postavci Vojnog muzeja u Beogradu i svjedoči o neviđenom junaštvu jednog dječaka koji je umjesto igračaka ili čobanskog štapa u rukama nosio pušku i sa njome borio.

Mali hrabri borac dobio je čin kaplara lično od princa-regenta Aleksandara Karađorđevića. Prešao je Albaniju pješice, učestovao u proboju Solunskog fronta. Neposredno prije napunjene četrnaeste godine, unaprijeđen je u podnarednik. Bio je ranjavan šest puta u toku rata.

Tokom okupacije Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, on se pridružio partizanskom pokretu.

Dragoljub je bio odličan glumac, dobar komičar. Bio je član Udruženja dramskih umjetnika Beograda. Poslije Drugog svjetskog rata vratio se toj ljubavi i nakon Beograda, Jagodine, Skoplja, Tuzle i Rijeke, oprobao se u Narodnom pozorištu u Nikšiću.
Umro je 1963. godine, a iza njega su ostale tri kćerke, koje danas žive u Nikšiću.

Ovi mali dječaci, a veliki heroji, ne smiju biti zaboravljeni u srpskom narodu.