Prerano su nas napustili. Otišli su u trenu. Mirno. Isto kao što su živjeli. Sad su na nekom boljem mjestu. Tako nama na Zemlji kažu. trebinjci

Pjesnik Predrag T. Janičić posvetio im je pjesmu. Njima, prerano otišlim u vječne zvijezde. Njima koji su bili ponos grada. Njima koji su bili samo mladi, borili se za zrelost. Njima, koji su bili važniji na nekom drugom mjestu. Tamo gdje nema ljudskog grijeha, tuge i bola.

Ovo je posvećeno Milošu, Nemanji, Marku i Ani. Njima, vječnim anđelima nebeskog prostranstva!

Milošu, Nemanji, Marku i Ani Posljednje pismo

Uzeh pero u desnicu
pa mastilom počeh šarat
dok mi ruka podrhtava
duša stade progovarat,
Jadikovat i nabrajat
dok u njedra srce peče
bole rane što ne mogu
nikad' da se izliječe.
Sve drugari moji mili
za Hristovu sofru sjeli
Miloš Mrdić prvi veli
u oblake da se seli,
A Mirdinja za njim Neno
k'o soko se sivi vinu
i odletje Svetom Đurđu
u njegovu carevinu,
Marko Đerić snažan kao
suvi Orkan kada duva
pa ga Gospod sebi pozva
da mu rajske vrte čuva,
A sad Ana, ljuta rana
k'o sirena il' Boginja
zaplovila rajskim morem
ode vječno iz Trebinja.
Znam da vam je tamo divno
moji divni prijatelji
u lijepom Božjem carstvu
đe caruju svetitelji,
Ali zašto napustište
rosna jutra s' Leotara
i Trebinje naše milo
grad proljeća i behara,
Što platane ostavište
zar vam neće s' Trebišnjice
nedostajat hladna voda
da mijete mlado lice?
Ako nekad poželite
raba mene i pjesnika
ja ću vama rado doći
u aleju besmrtnika!

S ljubavlju, Predrag T. Janičić