Od hidroelektrana do Industrije alata, preko Kamenog mosta do hotela Leotar, niz Bregove do štamparije, do gradske biblioteke i Glasa Trebinja - sve su to djela za koja je zaslužan Trebinjac Čedo Kapor.

cedo kapor

Bio je istaknuti društveno-politički radnik Titove Jugoslavije, borac Španskog građanskog rata i čovjek koji je uradio za rodno Trebinje više nego bilo koji pojedinac u njegovoj istoriji. Hiljade naših sugrađana imalo je hljeb zahvaljujući upravo Čedu Kaporu, koji nikada nije zaboravio Trebinje.

"(...) Čedo se rodio u Trebinju početkom I svjetskog rata. Odrastao u Kršu. U kući, čiji prozori gledaju na Trebišnjicu. Rano je ostao bez oca. O njemu, njegova dva brata i sestri, brinula se majka Jovanka", piše Ljubiša Anđelić u svojoj knjizi "Slatka nostalgija", 2007.

Pedesetih godina napravljen je projekat za Industriju alata. Ostala je samo jedna bitna stvar - odrediti mjesto gdje će se graditi. Odlučeno je - fabrika alata niče u gradu podno Leotara. U decenijama koje slijede hljebom hrani od 10 do 12 hiljada Trebinjaca. Sve je pripisano Čedu Kaporu.

Za tadašnju omladinu i “radni narod” nije bilo vremena za gubljenje. Posla je bilo, fabrika je čekala prve radnike o čemu svjedoče i Čedove riječi upućene rukovodiocu Fabrike alata Živadinu Simiću.

“Živadine, šta čekaš, puštaj fabriku u pogon! Omladina čeka, treba da se živi u Trebinju. Nema više odgađanja!”.

Na pitanja radnog naroda da nemaju posla, Čedo je najčešće odgovarao da radnika u momentu otvaranja Fabrike treba sada ili ikad, naređujući rukovodiocima da zaposle nezaposlene Trebinjce.

cedo kapor

"Učinili su dosta i drugi. Nisam mogao sam. Trebinje je to zaslužilo", govorio je Kapor kada bi komentarisao svoje zasluge za posljeratnu izgradnju rodnog grada.

Čedu se radovao svaki Trebinjac. Nije on bio kao ovi danas - prvo sebi, pa onda drugima. Kumovao je, između ostalog, i 1959. godine brodu “Trebinje” u Rijeci.

I hidroelektrane, u koje bi se danas svi rado zaposlili, bile su Kaporova inicijalna kapisla. Štamparija u Bregovima nosila je jedno vrijeme njegovo ime. I ona je napravljena na Čedovu inicijativu.

"Vi novinari morate pisati otvoreno i objektivno. Isticati ono što je dobro. Kritikovati negativno, naročito kod onih koji imaju vlast", zapisao je Čedove riječi Anđelić.

Iako je od Trebinja napravio metalski grad, ostavio energetske gigante, povezao dvije obale rijeke, osnovao javna glasila i kulturne institucije, u rodnom gradu nema ulicu, a kamoli spomenik. I gradske vlasti su ga bile zaboravile, sjetivši ga se neposredno pred smrt. Održale su mu i govor 2004. godine iznad rake gdje počivaju njegove kosti.

“U Trebinju, pamti se tvoj entuzijazam, tvoja energija, tvoje uvjerenje, i, iznad svega - tvoja strast za stvaranjem”, rekao je nad Čedovom vječnom kućom Miško Mijanović, tadašnji predsjednik Opštine Trebinje.

Kako vrijeme odmiče, sve je vidljivije da je Čedo ponovo zaboravljen. O izgradnji spomenika više niko i ne govori, o ulici neće ni da čuju, ali zato te iste ulice nazivaju po kojekakvim drugim imenima za koje niko u Trebinju ranije nije ni čuo.

Koliko bi samo današnjoj omladini, armiji nezaposlenih Trebinjaca, značio jedan Čedo Kapor. Ali, izgleda, načekaćemo se još dugo da gradom ponovo počne da se spominje ime nekoga sličnog Čedu.

cedo kapor i tito