Učenica prvog razreda SŠC „Aleksa Šantić“ iz Nevesinja Milica Radovanović osvojila je prvu nagradu na literarnom konkursu „Svetosavlje i naše doba“ koji je raspisalo Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije u saradnji sa Eparhijom Bačkom i Udruženjem vojvođanskih učitelja.

pisanje

U konkurenciji 242 literarna rada iz 57 srednjih škola Srbije i Republike Srpske stručni žiri je pjesmu nevesinjske gimnazijalke na temu „Porodica“ odabrao kao najbolju.

Završna svečanost na kojoj će biti uručene nagrade i otvorena izložba likovnih i kaligrafskih radova biće održana 14. maja ove godine.

Literarni konkurs „Svetosavlje i naše doba“ raspisuje se od 1992. godine za djecu osnovnih i srednjih škola Republike Srbije i Republike Srpske, a od 2012. i za djecu dopunskih srpskih škola u rasijanju.

Nagrađena pjesma Milice Radovanović:

Brižni pogled mojih roditelja Znam, ispraćate sve moje plovidbe.

Pri povratku ste moja pristaništa i luke.

Znam, zbog mene vam srce kuca jače,

znoje se dlanovi i drhte ruke.

 

Zbog mojih nesanica i vi ste budni.

Sa mojim spokojem i vaš je miran san.

Vaš sam vazduh koji udišete i

smisao života, to dobro znam.

 

Znam, vaša sam zjenica oka,

i suza, i bora na sred lica.

Moje boli bolujete i sreće radujete.

Vaša sam radost,nada i uzdanica.

 

I ne brinem više ima li ljubavi dosta,

što dijelite je na nas tri kćeri.

Sad znam roditeljska ljubav je nepresušni okean,

koji se nikada ne troši i ne mjeri.

 

Sad samo brinem što sve manje vremena imam

za nježnosti na koje sam vas bila navikla.

I kajanje često izjeda srce, što riječ mi

ponekad nije topla, već kao nož britka.

 

I priznajem, ne sjetim se, zaboravim.

Tek u prolazu poleti površan poljubac mali.

Sve manje za nježnosti vremena imam,

zagrljaji moji nisu više tako učestali.

 

A noću kad zvijezde u sobu mi provire,

u mislima protresem sve što je bilo.

Sjetim se kako ne govorim koliko vas volim

i kako tako dugo nisam sjela vam u krilo.

 

Pa se tješim krilo sam vaše prerasla.

Dovoljno sam odrasla da sama sebi krčim put,

a opet u naručju vašem utjehu tražim,

i kad zaboli grčevito grlim vaš skut.

 

I mrzim onu suzu izdajicu,

što ruši mit o mojoj snazi,

a tako mi toplo i milo u srcu

dok pogled vaš brižni prati me i mazi.

 

Ne govorim vam često koliko vas volim.

I ponekad mi je od vas neko drugi preči,

ali se trudim da zbog mene budete srećni

i mislim da to je bolje od hiljadu nježnih riječi.

 

Ne, ne brinite što mi riječi na usnama zapnu

i misli mi ponekad od vas bježe.

Sve niti se jednom mogu pokidati,

neraskidiva je samo ona što djecu za roditelje veže.

 

Spremna sam da gazim sve buduće staze života,

i da pletem brojanice od snova i želja,

jer znam uvijek će da me čuva i prati

brižni pogled mojih roditelja.