Učenica prvog razreda SŠC „Aleksa Šantić“ iz Nevesinja Milica Radovanović osvojila je prvu nagradu na literarnom konkursu „Svetosavlje i naše doba“ koji je raspisalo Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije u saradnji sa Eparhijom Bačkom i Udruženjem vojvođanskih učitelja.
U konkurenciji 242 literarna rada iz 57 srednjih škola Srbije i Republike Srpske stručni žiri je pjesmu nevesinjske gimnazijalke na temu „Porodica“ odabrao kao najbolju.
Završna svečanost na kojoj će biti uručene nagrade i otvorena izložba likovnih i kaligrafskih radova biće održana 14. maja ove godine.
Literarni konkurs „Svetosavlje i naše doba“ raspisuje se od 1992. godine za djecu osnovnih i srednjih škola Republike Srbije i Republike Srpske, a od 2012. i za djecu dopunskih srpskih škola u rasijanju.
Nagrađena pjesma Milice Radovanović:
Brižni pogled mojih roditelja Znam, ispraćate sve moje plovidbe.
Pri povratku ste moja pristaništa i luke.
Znam, zbog mene vam srce kuca jače,
znoje se dlanovi i drhte ruke.
Zbog mojih nesanica i vi ste budni.
Sa mojim spokojem i vaš je miran san.
Vaš sam vazduh koji udišete i
smisao života, to dobro znam.
Znam, vaša sam zjenica oka,
i suza, i bora na sred lica.
Moje boli bolujete i sreće radujete.
Vaša sam radost,nada i uzdanica.
I ne brinem više ima li ljubavi dosta,
što dijelite je na nas tri kćeri.
Sad znam roditeljska ljubav je nepresušni okean,
koji se nikada ne troši i ne mjeri.
Sad samo brinem što sve manje vremena imam
za nježnosti na koje sam vas bila navikla.
I kajanje često izjeda srce, što riječ mi
ponekad nije topla, već kao nož britka.
I priznajem, ne sjetim se, zaboravim.
Tek u prolazu poleti površan poljubac mali.
Sve manje za nježnosti vremena imam,
zagrljaji moji nisu više tako učestali.
A noću kad zvijezde u sobu mi provire,
u mislima protresem sve što je bilo.
Sjetim se kako ne govorim koliko vas volim
i kako tako dugo nisam sjela vam u krilo.
Pa se tješim krilo sam vaše prerasla.
Dovoljno sam odrasla da sama sebi krčim put,
a opet u naručju vašem utjehu tražim,
i kad zaboli grčevito grlim vaš skut.
I mrzim onu suzu izdajicu,
što ruši mit o mojoj snazi,
a tako mi toplo i milo u srcu
dok pogled vaš brižni prati me i mazi.
Ne govorim vam često koliko vas volim.
I ponekad mi je od vas neko drugi preči,
ali se trudim da zbog mene budete srećni
i mislim da to je bolje od hiljadu nježnih riječi.
Ne, ne brinite što mi riječi na usnama zapnu
i misli mi ponekad od vas bježe.
Sve niti se jednom mogu pokidati,
neraskidiva je samo ona što djecu za roditelje veže.
Spremna sam da gazim sve buduće staze života,
i da pletem brojanice od snova i želja,
jer znam uvijek će da me čuva i prati
brižni pogled mojih roditelja.
Šta Vi mislite o ovome?