Božić je početak jedne nove godine, nove sezone u našem životu. Time dobijamo šansu da počnemo ispočetka. Da postavimo nove temelje i nove ciljeve u našim životima.

arhimandrit danilo

Kazao je to u intervjuu za "Glas Srpske" arhimandrit Danilo (Pavlović), iguman manastira Žitomislić.

GLAS: Pravoslavni vjernici proslavljaju jedan od najvećih hrišćanskih praznika. Šta su najveće vrijednosti ovog praznika i kako ga dostojno obilježiti?

IGUMAN DANILO: Božić je najveći događaj u istoriji ljudskog roda. Pored svih običaja koje Božić donosi sa sobom, topline, lepote, porodične atmosfere, moramo imati na umu da je Bog toga dana toliko zavoleo svet da je svog sina poslao da bude jednak ljudima. Da postane jedan od nas. Da je Hristos, sin božiji, došao na ovaj svet, rodio se u vitlejemskoj pećini. Uzeo je na sebe punu ljudsku prirodu, postao jednak nama, osim greha. A sve je to uradio iz samo jednog cilja. To je ljubav božija prema čoveku. Da nas učini naslednicima njegovog carstva.

GLAS: Koliko je važna priprema za Božić i u čemu se sve ona ogleda?

IGUMAN DANILO: Za Božić se najpre pripremamo postom, a taj post ne podrazumeva samo uzdržavanje od jela, od određene hrane. Post je jedno vreme koje nas posebno podstiče na to da se bavimo sobom. Moramo da preispitamo svoju savest, svoje biće. Da se preispitamo koliko smo zaista hrišćani, koliko smo zaista ljudi. I onda se na taj način pripremamo za dolazak ovako velikog praznika. Ispovešću, pokajanjem se ide u tom pravcu, da nas podstakne da se pozabavimo sobom. Da nas podstakne da budemo još bolji. Svaki nas praznik na to podstiče.

GLAS: Koje su pouke i poruke koje ne treba zaboraviti ni kada prođe ovaj praznik?

IGUMAN DANILO: Božićno vreme je uoči početka nove godine. Božić je početak jedne nove godine, nove sezone u našem životu. Time dobijamo šansu da počnemo ispočetka. Da postavimo nove temelje i nove ciljeve u našim životima. Čućemo da je Božić praznik mira, praznik dobre volje, na Božić će anđeli zapevati najradosniju pesmu "Slava Bogu na visini a na zemlji mir..." U ovom vremenu kada se na svetu događaju razne pošasti, pre svega ratovi, mir nam je zaista najpotrebniji.

GLAS: Kako, u kojem raspoloženju i u kakvim uslovima života vjerujući narod u dolini Neretve dočekuje Božić?

IGUMAN DANILO: Naš narod u dolini Neretve, Srbi koji su se vratili u FBiH, nažalost, evo i 20 godina nakon rata, nosi taj epitet - povratnici. To je ono što je žalosno. Kao da su se ljudi, evo već i 20 godina nakon rata, samo vratili. Mada, ono što je uvek dostojno divljenja kod tih ljudi je činjenica da su se vratili na svoje u vremenu kada to nije bilo nimalo lako. Počeli su jedan mukotrpan period svoga života, da obnavljaju svoja ognjišta, da svoju decu dovedu sa sobom u dolinu Neretve. Da ih rode ovde. Da ta deca idu ovde u škole, da se integrišu u novonastalo društvo, da se prilagode novonastaloj situaciji. Mislim da su naši ljudi u tom mentalnom, duhovnom smislu jako uspešni. Deca koja odrastaju u takvim uslovima su odlična deca, svesna svog identiteta. Ta deca su mnogo dobri đaci. Neophodno je da naš narod u ovim krajevima pojača kvalitet svog života. Da taj povratak, konačno dobije svoju održivost. To pre svega znači zapošljavanje našeg naroda, dobro i kvalitetno školovanje dece na fakultetima. I ostanak u dolini Neretve. Naša crkva se trudi da bude sa svojim narodom u svim segmentima života. I svi zajedno se nadamo da ćemo ostati tu, gde smo vekovima bili.

GLAS: Prije deceniju i nešto prvi put je služena liturgija na ruševinama manastira. Šta se sve od tada promijenilo, kako u životu manastira tako i u životu mostarskih Srba?

IGUMAN DANILO: Obnova svakog hrama pojedinačno u dolini Neretve mnogo ljudima znači. Obnova hrama znači da obnova kuće i povratak na svoje ima smisla. Ovde je u proteklom ratu porušeno oko 30 crkava, među njima najznačajniji su bili Saborna crkva u Mostaru i manastir Žitomislić. Raduje nas da su gotovo sve crkve obnovljene. Obnova, vaskrsenje Prebilovaca jedan je od najznačajnijih događaja u prošloj godini. Prebilovački mučenici konačno su dobili jedan hram dostojan njihove žrtve. Osim obnove hramova, jako je važno obnavljanje zajednice i za nas je to uvek bio prioritet. Da se ljudi u svojim bogomoljama osećaju kao u svojim kućama.

GLAS: Rekli ste jednom da svako vrijeme od postanka svijeta do danas ima svoja iskušenja, svoje nedostatke i svoje prednosti, kako je to danas? Sa kojim se sve iskušenjima susrećemo i kako se boriti protiv njih?

IGUMAN DANILO: Istina je da svako vreme nosi svoj teret. Kroz istoriju hrišćanske crkve do danas, Bog nikada nije ostavio svoj narod. Današnje vreme nosi teret ratova, teret izbeglištva. Ta kriza prolazi i kroz naš biće. Živimo u vremenu velikog siromaštva, velike nesigurnosti. Narod nema posla, a možda najveći problem je otuđenje naroda jednog od drugih. Moramo odoleti svim izazovima i pritiscima, moramo ostati ljudi. Moramo da se vratimo temeljnim vrednostima. To su jevanđelje Hristovo, crkva Hristova kao neiscrpne riznice u kojima čovek može naći utehu za svoje stradanje.

GLAS: Vaša poruka na ovaj veliki praznik?

IGUMAN DANILO: Božić je doba nove milosti gospodnje. Očekujemo, ali moramo da se potrudimo da uradimo ono što je do nas. Velika su iskušenja, velike su bure i oluje. Svaki čovek mora da radi svoj posao na najbolji mogući način. Na globalnom planu ne možemo učiniti ništa, ali na mikroplanu možemo sve. Svoj posao moramo da radimo kako treba i da se nadamo u milost i pomoć božiju. A ona nikad ne izostaje.

Kriza kulturnog identiteta

GLAS: Koliko se danas pridržavamo hrišćanskih načela, koliko vjerujući srpski narod zna i njeguje svoje običaje i vodimo li danas dovoljno brige o svojoj istorijskoj i duhovnoj baštini?

IGUMAN DANILO: Kod Srba je na sceni jedna velika kriza kulturnog identiteta. Ljudi koji žive na Kosovu, u Hrvatskoj, FBiH... duboko su svesni svog nacionalnog i verskog bića. I to čuvaju. U Srbiji je na sceni sunovrat kulturnog identiteta. Poražavajuće je da se na TV kanalima iz Srbije ne može videti gotovo ništa pored rijalitija koji afirmišu najgore ljudske odnose. Sve te "produkcije" dovode do toga da sami pred sobom, ne pred svetom, izgledamo veoma loše i na jako niskom smo nivou. Moramo se vratiti osnovnim vrednostima, onom što ovaj narod suštinski jeste. Kada padne kultura, pada i duhovnost, i književnost, i sve ostalo. Treba da pronađemo način da postanemo ljudi koji poznaju svoj identitet.