U 15. vijeku pri najezdi Turaka prve su se na udaru našle pravoslavne zemlje. Pošto nisu mogle da se odbrane pomoć su zatražile od zapadnih hrišćana. Umjesto da im pomogne, Vatikan ih je dočekao ucjenom - pomoć im je obećana pod uslovom da potpišu uniju sa katoličkom crkvom, odnosno da pravoslavna crkva prizna vrhovnu vlast Vatikana.

Vatikan

Sabor je zakazan u Firenci 1439. godine. Prema izvorima, došli svi pravoslavni patrijarsi i predstavnici, čak i ruski. Svi, osim srpskog. Tdašnji vladar Srbije, despot Đurađ Branković, kažu istorijski izvori, rekao je srpskom crkvenom poglavaru da će ga objesiti ukoliko ode u Firencu.

"Đurađ Branković, bio je srpski despot koji je rođen 1377. godine i vladao je od 1427. do 1456. godine. Drugi je sin Vuka Brankovića i Mare, kćerke kneza Lazara".

Pomenute godine uniju sa Vatikanom potpisali su svi pravoslavni vjerski poglavari, osim srpskog. Saznavši da se Srbija suprostavila moćnom Vatikanu, zbog sramote koju je nanio Rusiji, Veliki Knez pogubio je svog patrijarha.

Izvori kažu da su i u Carigradu nastali su neredi, nakon što se saznalo da Srbi nisu potpisali uniju. Na zahtjev naroda, vaseljenski patrijarh morao je da se povuče, a zbog propasti unije Vatikan Srbima nikad nije oprostio.

Od tada počinje vjekovna mržnju prema Srbima.

Veliki je bio odjek u pravoslavnom svijetu i narodu to što je jedino srpski pravoslavni predstavnik odbio da dođe na taj skup – sav pravoslavni svijet ga je slavio.