Mnogi ni danas ne znaju detalje o 13 oktobarskih dana 1962. godine, tokom kojih je svijet bio najbliže nuklearnom ratu u svojoj istoriji.

ssr sad kuba nuklearni rat

Godine 1946. Džordž Kenan, američki diplomata u Sovjetskom Savezu, pisao je Trumanovom Ministarstvu spoljnih poslova o svom viđenju agresije SSSR-a. On je smatrao da se sa Sovjetima ne može raspravljati i dogovarati, nego da jedino reaguju na 'zakon sile'.

Taj opis uticao je na kasniju američku politiku 'zatvaranja' prema SSSR i širenju komunizma, što je gotovo prouzrokovalo nuklearni rat 16 godina poslije toga.

Nakon neuspješnog pokušaja invazije u Zalivu svinja 1961. godine, te nakon što su SAD počele širiti nukearne projektile u Turskoj i Italiji, kubanski vođa Fidel Kastro i predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov dogovorili su se da na Kubu smjeste instalacije nuklearnih projektila kako bi spriječili bilo kakve dalje pokušaje invazije Kube od SAD.

CIA je za to saznala preko sovjetskog špijuna, pukovnka Olega Penkovskog, koji im je slao ratne planove, tajne dokumente i druge korisne informacije.

Tako je, 14. oktobra 1962. godine američki špijunski avion preletio je iznad Kube i potvrdio da se onde zaista nalaze sovjetske rakete. Zbog toga su tokom 13 dana, od 16. do 28. oktobra, SAD i Sovjetski savez bili najbliže međusobnom nuklearnom uništenju tokom Hladnog rata.

16. oktobar

Američki predsjednik Džon F. Kenedi informisan je o fotografskim dokazima koji su potvrdili da se na Kubi nalaze sovjetski projektili i primio je sve prikupljene informacije. Odmah su predložena dva moguća poteza: ili da krenu u vazdušni napad i invaziju ili da se upute u pomorski karantin uz pretnje daljim vojnim opcijama.

Predsjednik nije mijenjao dnevni raspored, kako se javnost ne bi zabrinula.

17. oktobar

Američke vojne snage počele su formirati baze na jugoistoku zemlje, nakon što je ponovljen izviđački let špijunskog aviona U-2 potvrdio dalji razvoj na lokaciji projektila na Kubi. Onde su naime postavljene srednje i dalekometne rakete koje su mogle pogoditi kontinentalni deo SAD.

18. oktobar

Sovjetski ministar spoljnih poslova Andrej Gromijko održao je sastanak s Kenedijem u Bijeloj kući, pri čemu je uvjeravao američkog predsjednika da oružje služi isključivo u odbrambene svrhe. Kenedi to nije smatrao istinom, ali nije bio spreman ni za rasprave, nego je samo upozorio Gromijka da će biti 'smrtnih posljedica' ako se na Kubi nalazi oružje za napad.

19. oktobar

Kenedi se pridržavao uobičajenog rasporeda i otišao je na put, dok su njegovi savjetnici ostali da raspravljaju o sjledećem mogućem koraku.

20. oktobar

Bijela kuća je naredila 'karantin' Kube. Blokadu su prozvali karantinom, jer je, tehnički gledano, 'blokada' ratni čin. Bilo koji sovjetski brod koji je prevozio oružje na Kubu mogao je biti okrenut i vraćen kući. Predsjednik je odglumio prehladu kako bi se ranije vratio kući i kako bi Amerikanci nastavili da žive u blaženom neznanju.

21. oktobar

Kenedi se nakon nedjeljne mise susreo s generalom Volterom Svinijem iz vazduhoplovnih snaga kako bi razmotrili taktiku djelovanja. General Svini mu nije mogao obećati sa stoprocentnom sigurnošću da će uspjeti da uništi sve rakete.

22. oktobar

Nakon nedjelju dana čekanja, Kenedi je napokon obavjestio javnost o tome što se događa i stavio američku vojsku u stanje pripravnosti. Dodao je kako SAD neće okončati 'karantin' dok SSSR ne ukloni svoje projektile.

Neki članovi posebno formiranog tela za bezbjednost savjetovali su da Amerikanci krenu u invaziju Kube, premda bi to prouzrokovalo masovnu odmazdu SSSR-a. SAD se umjesto toga prebacio u stanje pripravnosti za odbranu.

23. oktobar

Organizacija američkih država (OAS) podržala je američku blokadu, čime je potez SAD postao međunarodno legitiman. Inače, Kuba je ranije iste godine izbačena iz OAS-a.

Američki brodovi su raspoređeni na blokirajuće položaje oko Kube, a sovjetski teretnjaci vezani za Kubu, s vojnom opremom, u najvećoj mjeri su zaustavljeni (prošao je jedino tanker Bukurešt). U sovjetskoj ambasadi održan je sastanak državnog sekretara SAD, Roberta Kenedija, i predstavnika SSSR-a.

24. oktobar

Hruščov je osudio američki karantin kao čin agresije. "Vi, gospodine predsjedniče, ne proglašavate stanje karantina nego postavljate ultimatum i prijetite da ćete, ako ne udovoljimo vaših zahtjevima, koristiti silu. Razmislite o tom šta govorite! I želite me uvjeriti da pristanem na to! Šta bi značio pristanak na ovakve zahtjeve? To bi značilo da se rukovodimo u odnosima s drugim zemljama - ne vođeni razumom - nego pristajanjem na tuđu samovolju. Vi više ne zvučite razumno, nego nas pokušavate uplašiti."

Papa Ivan XXIII apelovao je na obojicu predsjednika da rade na postizanju mira.

25. oktobar

SAD su zatražile hitan sastanak UN-ovog Savjeta bezbjednosti, gdje je sovjetski ambasador negirao da na Kubi postoje projektili. Američki ambasador u UN-u Adlaj Stivenson rekao je sovjetskom ambasadoru da je "spreman čekati da na vrbi rodi grožđe" dok ne dobije odgovor od SSSR-a. Nakon toga je UN-u predočio fotografije s Kube.

Glavni sekretar UN-a, general U Tant, zamolio je za 'period hlađenja', što je Kenedi odbio, jer su projektili i dalje bili na Kubi.

26. oktobar

Američke vojne snage bile su u stanju pune pripravnosti za početak rata. Brodovi za Kubu su ili ostali na mjestu ili su promenili smjer kretanja, dok su neki pregledani i dopušteno im je dalje kretanje.

Projektili na Kubi su postali operativni i nastavila se izgradnja, te su sovjetski bombarderi IL-28 počeli da zauzimaju kubanski vazdušni prostor.

Strahujući od naposrednog napada, Kastro je predložio Hruščovu da SSSR prvi napadne SAD.

Ali sovjetski špijun Aleksander Fomin predložio je diplomatsko rješenje: da se svi projektili uklone, u zamjenu za obećanje da SAD nikad neće napasti Kubu. Sličan prijedlog je pismenim putem i sam Hruščov poslao Kenediju.

27. oktobar

U drugom, strožem ali javnom pismu, Hruščov je pristao na povlačenje projektila ako Kenedi obeća da nikad neće napasti Kubu, ali i ako ukloni američke Jupiter projektile iz Turske.

U-2 koji je krenuo u izvidnicu na kubanskom terenu je oboren, pri čemu je poginuo pilot Rudolf Anderson. Nijedna strana nije željela sukob, uprkos tome.

SAD su ignorisale Hruščovljevu javnu ponudu i odlučile da prihvate prvu, poslatu dan ranije, dodajući da će kao znak dobre volje ukloniti Jupiter rakete iz Turske, nekoliko mjeseci kasnije.

Američki brodovi su zaustavili sovjetsku podmornicu, punu nuklearnih torpeda, ispod linije blokade, a američki avioni su MIG-ovi protjerali iznad poluostrva Kamčatka, na ruskom dalekom istoku.

Te iste večeri, SSSR i SAD postižu dogovor kako bi izbjegli sukobe.

28. oktobar

Sovjeti javno obznanjuju da će ukloniti projektile u zamjenu za obećanje da SAD nikad neće napasti Kubu, pri čemu ne spominju dogovor o povlačenju američkih projektila iz Turske.

Projektili su ukrcani i vraćeni u SSSR početkom novembra 1962. godine, a krajem istog mjeseca završio je i američki embargo Kubi. Sovjetski bombarderi su napustili zemlju krajem godine, a Jupiter projektili uklonjeni su iz Turske do kraja aprila 1963. godine.

Tad je uspostavljena i direktna veza, tzv. crveni telefon, između SSSR i SAD, kako bi se osigurala direktna komunikacija između dvije velesile u budućnosti.