Srbi su veoma nemarni prema svom istorijskom nasljeđu, što im je nanijelo velike štete i u prošlosti i u sadašnjosti. Dozvolili su da im drugi narodi, prema njima uglavnom neprijateljski nastrojeni kroje istoriju.

Trebinje grad

Sredinom XX vijeka, u stručnoj jav­nosti Amerike pojavio se pojam “for­bidden archeology” (zabranjena ar­he­o­logija) koji je označavao sva ona istraživanja potvrđena novim naučnim metodama čiji se re­zul­ta­ti nisu uklapali u tadašnje zvanične stavove nauke.

Ova vrsta znanja objašnjavana je na vi­še načina: ličnim in­teresima, konzervativnom pri­ro­dom ljudskog uma, ali i geo­stra­teš­kim i političkim potrebama ve­likih sila.

Problem je i u nama, našoj vlasti, našoj samoproklamovanoj eliti. Ne odgovara im da Srbi imaju samosvjest da su svoji na svojemu, oduvijek, da imaju istorijsko pravo staro hiljadama godina, da imaju otadžbinu, zemlju otaca, a ne domovinu gdje slučajno žive kao Hrvati ili Amerikanci, ili kao neka britanska, njemačka ili francuska nacija, obrazovana, kako kažu, u XVIII–XIX vijeku.

Neki naši istoričari kao da imaju ugrađen čip koji im nalaže da Srbe prikažu što zaostalijim i beznačajnim narodom, istorijski što mlađim.

S tim u vezi, do danas niko nije napisao pravu istoriju Trebinja. Trebinjci su pisali knjige o mnogim ’selima i događajima’ iz istorije Trebinja, ali se ne mogu naći knjige koje iznose istoriju našeg grada prije Nemanjića.

Trebinjski “istoričari” ili nisu bili zainteresovani za svoj grad i njegovu pravu istoriju, ili nisu smjeli da se suprotstave “profesorima” od kojih su učili, plašeći se da ne budu ismijani.

Pored “čuvenog” hercegovačkog istoričara Vladimira Ćorovića ostali su, što se istorije tiče, ćoravi.

To “znanje” prenijelo se i na današnje turističke radnike koji za svoj grad tvrde da se prvi put pominje u X v.n.e. Time čine veliku štetu svom gradu. Što je grad stariji i ima burnu istoriju, interesantniji je za turiste.

Utisak je da se trebinjski istoričari i turistički radnici stide da istaknu bitne činjenice naše najstarije istorije.

Osnovne činjenice za koje i danas “istoričari” tvrde da su puka laž, zapravo su osnova papske berlinske škole. O svakom u navodu ispod, može se napisati zaseban članak, posebno ako se uzme u obzir bogata pisana riječ.

Pa da počnemo...

Od pamtivijeka Trebinje i okolinu, kao i cijeli Helm (Balkan) naseljavaju Srbi. Ovo potvrđuju najnovija antropološka, genetska, arheološka, lingvistička i istraživanja iz mnogih drugih oblasti. Današnji “istoričari” su ostali ušančeni u znanje koje su stekli, prije svega učeni u duhu Germanske istorijske škole koja je pod uticajem Vatikana. To je kao da i danas tvrde da je zemlja ravna ploča. O ovome se može napisati zaseban članak sa velikim brojem činjenica, što ćemo i učiniti u narednom periodu.

Takođe, trebinjska oblast naseljena je još u kasnom neolitu. O ovome svjedoče grobnice, mogile i humci, koje se nalaze u okolini sela Mosko. Mogile su grobnice u kojima je položen pepeo spaljenih pokojnika i u kojima se ne nalazi ništa drugo. Humci su grobnice u kojima se nalaze kosturi preminulih i u kojima  ima bronzanih predmeta iz tog perioda. U okolimi Moska, prema dostupnim izvorima, ima ih oko 200.

Upravo ovaj broj svjedoči o, za to vrijeme, velikom naseljenošću cijele regije.

Svemu ovome treba dodati i selo Orašje u Zupcima, koje krije mnogobrojne dokaze o naseljima formiranim u najstarijim epohama. Iznad ovog sela se uzdiže praistorijska gradina koja nije dovoljno istražena, a koja, kako se pretpostavlja, potiče iz bronzanog perioda.

Nalaze iz istog perioda nalazimo kod Šiševca i na Neslan vrhu. I da ne dužimo. Preporuka je da pročitate knjigu dr Aleksandra Ratkovića – “Arheološka nalazišta na Zupcima i njihovo okruženje”.

Na veliku žalost, svi ovi nalazi nisu datovani, iako je u današnje vrijeme to lako izvodljivo. I to datovanje imalo bi veliki značaj za Trebinje i Trebinjce, jer bi to značilo i istraživanje istaknutog područja.

Ipak, moramo naglasiti da, ako uzimamo u obzir Srpsku autohtonističku školu, a uzimamo, u knjizi dr Ratkovića smatramo jedino netačnim podatak o pominjanju Ilira – nepostojećeg naroda, umjesto Srba.

Da bismo shvatili ko su Iliri donosimo vam i kratko objašenje.

Jedno srpsko pleme sa predjela između rijeka Vojuše i Maće zvalo se Ilirima ili tačnije rečeno: Grci su ih zvali Ilirima. Kako je to pleme iz Jadranske Srbije bilo najbolje poznato Grcima, oni su po njemu i sva druga srpska plemena zapadno od njega nazivali Ilirima. Njihov vođa ili kralj zvao se Ilije (vjerovatno Ilija) i po njemu pleme, a zatim i sve stanovništvo Balkana dobi naziv Iliri.

Ipak, kod ljudi često dolazi i naziv Dalmati!? A ono je, takođe, naziv za Srbe.

Ime Dalmati, i po njemu ime Dalmacija, nije ime nekog posebnog naroda. To je ime nastalo po tvrđavi Dalmi, koja je bila sjedište jednog saveza srpskih plemena u borbi protiv Rimljana. Tvrđava Dalma se nalazila desno od izvora rijeke Neretve, iznad Nevesinja. Plemena Dalmskog Saveza Rimljani su nazivali –Dalmatima.

Ali da se vratimo glavnoj temi ovog teksta – istorijskom značaju Trebinja.

Trebinje se prvi put pominje i stupa na svjetsku pozornicu u I vijeku nove ere. Tada u Trebinje dolazi Sveti apostol Pavle. Koliko se u Trebinju i okolini tačno zadržao nije poznato, ali samim boravkom je grad uveo na velika vrata u spisak svjetske hrišćanske baštine.

Pored Svetog Pavla u Trebinju je kraće vrijeme boravio i Sveti Petar, kao i apostoli Jakov i Luka.

Sveti Pavle je krijući se od Neronovog bijesa boravio u pećini u današnjem Dživaru, koja nosi njegovo ime. Boraveći u Trebinju pokrštavao je narod, prevodeći ga u hrišćanstvo. Potapanjem sljedbenika u Trebišnjicu učinio ju je svetom rijekom. O boravku sv. Pavla svjedoči i apostol Epifanije.

Manastir Svetog Petra i Pavla u Dživaru kod Trebinja, za koji se smatra da je izgrađen u IV vijeku nove ere, dugo godina je bio sjedište episkopije. Takođe, veliki broj manastira i crkava iz najranijih perioda hrišćanstva govore o Trebinju kao značajnom hrišćanskom sjedištu - Trebinje i hrišćanstvo – Trebišnjica je sveta rijeka.

S druge strane, na samom početku nove ere u Trebinju i okolini izbija veliki ustanak protiv rimske imperije, a Srbi su se u devetoj godini n.e. izborili i dobili pravo rimskih građana.

Još jedan podatak je značajan za Trebinje iz vremena vladavine rimske imperije - postoje ozbiljne indicije da je rimski car Licinije (308-324) rođen u okolini Trebinja, to jest u Popovom polju. Čak u mnogim starim rodoslovima se Licinije pominje kao predak loze Nemanjića, o čemu ćemo, takođe, u narednom periodu pisati detaljnije.

O istorijskom značaju Trebinja govori i naselje Gradina, gdje se prema nekim navodima nalazilo naselje pod rimskim imenom Adzizium. Rimljani su ovo naselje uobičajeno nazivali Urbs Opima - bogata varoš.

Važno je istaći da je isprva Trebinje bilo mjesto jedne župe, koja se vremenom razvila i preobrazila u trebinjsku oblast, koju su činile sljedeće župe: Konavle, Žironvnicu (dubrovačka Župa), Risan, Kruševicu, Dračevicu, Vrsinje (Zupci), Vrm (Korjenići), Gasko, Rudine, Ljubomir, Fatnicu, Pivu, Komamicu, Lug i Popovo.

Granica Trebinjske oblasti išla je otprilike ovako: južno od Risna na sjeveroistok na Ledenice - Grahovo, pa iza Pustog Lisca na Riđane hvatajući Nikšić sa njegovim poljem i brdom Budošom. Granica dalje ‘skreće’među put Javorja i nastavlja sjeveroistočno na Taru, pa na njen sastav sa Pivom i dalje Sutjeskom do izvora Neretve. Od izvora Neretve ide granica gorskim kosama iznad Ljubinja na Popovo polje i nastavlja njegovim istočnim dijelom, skrećući na Rijeku ili Omblu i dopire do samog Boninova. Odmah niže Dubrovnika granica nastavlja morskom obalom do Risna i Boke Kotorske.

Istorijski značaj Trebinja ogleda se i u činjenici da je u njemu bila srpska kraljevska prestonica, o čemu je TrebinjeLive detaljno pisao početkom ove godine - Trebinje je bilo srpska kraljevska prestonica – Ko je sve stolovao u Trebinju? i U Trebinju stolovala još dva kralja.

Važno je istaći da je Trebinjska oblast djedovina Svetog Save, a dosadašnja pisanja uglavnom su bila štura. Takođe, za istu oblast vezuje se i djed Svetog Save – Desa (!?), koji je prema navodima istoričara Srpske autohtonističke škole sahranjen u Manastiru Svetog Petra i Pavla u Dživaru.

Ovo su samo dijelovi izvoda iz skrivene i nepoznate istorije Trebinja. Temu ostavljamo otvorenom, pozivajući čitaoce da iznesu svoj komentar i zdravu kritiku, jer se o nastanku Trebinja, njegovim prvim stanovnicima i porijeklu samog naziva imena grada treba utvrditi prava istina.

/nastaviće se/