Stop, stop, stop, viče na setu Fedor Hanžeković, jer Stojan Mutikaša zaljubljeno blene u gazdaricu Andju. Stojane, oslovljava ga imenom lika koji tumači, ona je zaljubjena u tebe a ne ti u nju. Prestani da je tako gledaš! Dubl, molim...

dusan janicijevic

Stojan Mutikaša bio je mladi debitant Dušan Janićijević a gazdarica Andja, sjajna, u punoj glumačkoj snazi i lepoti Mira Stupica. Dušan je savladao tremu i dogadja se čudo; osvaja prvu Zlatnu Arenu na prvom jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli. Rodjena je nova zvezda.

Tek nekoliko godina ranije, sa nepunih šesnaest, Dušan Janićijević već je bio profesionalni pozorišni glumac u profesionalnom pozorištu u Prokuplju. Za prijatelje Gaša, nadimak je dobio od gospodje Milene Milosavljević-Krikio, udovice ambasadora EU Alda Krikia iz Brisela, sa drugarom iz klupe Urošem Glovackim odlazi u Smederevo a zatim u Beograd gde upisuje Pozorišnu akademiju. Iako student igra u JDP, ali kratko. Dobija pomenutu ulogu u filmu „Stojan Mutikaša“. Kako je proteklo snimanje, opisao sam u uvodu a mladog i samouverenog seljačeta iz sela Gornje Grgure i pored očigledne opijenosti Mirinim prisustvom ništa drugo nije moglo da poremeti. Čak ni scena koja je vredna vaše pažnje:

„Na pemijeru mog filma u Beograd, došla je i moja majka i to u seljačkoj nošnji. Sutradan, krenemo da vidi Kalemegdan. Idemo centrom Beograda, a mene, koji sam preko noći postao popularan, presreće narod, pružaju mi ruke, tapšu po ramenu, čestitaju. Majku niko ne gleda a i ja ništa ne govorim. Naravno, majka kao sve majke, nije izdržala pa sa svakim ko nam pridje započne priču, kao, znate, on je oduvek bio takav, povučen, ćutljiv, ali, kako je samo recitovao... kako je još kao...Tu je ja prekidam, neprijatno mi i zivkam je, hajdmo, a ona ni pet ni šest:“Čekaj, vidiš da razgovaram s ljudima. Idi ti ako ti se žuri“.

Dušan Janićijević nikada nije žurio a još manje jurio uloge. On je flegmatično čekao i prihvatao i najmanje uloge kao da su najvažnije. Zato se ne treba čuditi što se pojavio u preko šetiri stotine filmova!

Izmedju dva snimanja družio se s Felbom, Žikom Pavlovićem, Aleksandrom Petkovićem, Janezom, Jocom Rančićem, Pajom. Najčešće s Pajom. Jer Paja Vuisić kao i on u kafani nisu razgovarali o filmu. Ako bi se neko ogrešio Paja bi viknuo:“Odlazi od stola, ovde se pričaju druge priče!“.

Od „Stojana Mutikaše“ do poslednje uloge u „Montevideo, Bog te video“ Dragana Bjelogrlića, Dušan Janićijević saradjivao je s velikim domaćim i stranim rediteljima. U njegove najznačajnije filmove mogu se svrstati „Rafal u nebo“, „Vrata ostaju otvorena“, „Praznik“, „Ale retur“ „Zadah tela“. Nagradjen je s dvema Zlatnim Arenama u Puli za Mutikašu i za najboljeg glumca do trideset godina, osvojio je dva Cara Konstantina, nagradu za životno delo „Slavica“, Oktobarsku nagradu Bograda, dva ordena rada, dugo godina je bio predsednik Udruženja filmskih glumaca Srbije, autor je „Domaćeg ribljeg kuvara“ i izdavač Pajine poezije. Snimio je dokumentarni film o svojim ljudskim i umetničkim dilemama, štampao je i knjige o ruskim emigrantima, o

životu na rekama, o strasnim pecaroškim i lovačkim hobijima i jelima od riba i divljači i sve krunisao knjigom „Sećanja“ koja je objavljena 2011 godine.

Poslednje godine proveo je u Toplici ispod Kopaonika jer mu je to bio magnet i na Dunavu u ribarskom naselju izmedju Grocke i Smedereva, doterujući svoj „Domaći riblji kuvar“.

Ispijajući kafu ispred „Ambasadora“ gde je nekada boravila kompletna filmska porodica u vreme Glumačkih susreta, strpljivo je klinčuriji potpisivao ceduljice i govorio:“Mićo, hvalim se, tepao mi je, sudbina našeg posla nekad je lepa, nekad vrlo gorka. Sve moramo da istrpimo: mi smo jednostavno najistureniji akteri filma i naši se padovi i greške ili uspesi najlakše uočavaju. S tim se valja unapred pomiriti“.

Milan D.ŠPIČEK