Mi idemo zajedno do groba, pa, svako na svoju stranu, zaklinje se Moto u onoj čudesnoj priči „Prijateljstvo, zanat najstariji“. Pre nego što će zauvek krenuti s ovom rečenicom tek u 51 godini, Slobodan Aligrudić išao je maršrutom. Bife „Brioni“ u Svetogorskoj ulici.

slobodan aligrudic

Na deset koraka druga tačka bila je „Boka“ a u istoj liniji, na neparnoj strani s one strane ulice, ni stotinak metara dalje „Srpska kafana“. Iako je najviše sedeo u, (danas, novi vlasnik šaljivdžija, Brione je engleski prekrstio na engleski način: „Bri & Oni”) „Brionima“ neko je u „Srpskoj kafani“ zauvek ostavio jednu njegovu cipelu, šimi, levu, izvajanu od bronze i jednu stolicu na kojoj je pored njega sedeo Zoran Radmilović a sa kojim je jedino Alija izdržao rame uz rame sa najmudrijim harlekinom modernog pozorišta.

Rodjen u Bitolju, došao je kada je za to bilo vreme da upiše Pozorišnu akademiju i to u klasi Joze Laurenčića velikog teatarskog maga. Prva iskustva stekao je u Narodnom pozorištu u Somboru a onda posle jedne prepirke s rukovodiocima kuće, vratio se u Beograd.

Večiti epizodista, dobio je priliku tek u filmovima Dušana Makavejeva „Ljubavni slučaj“ i Žike Pavlovića „Kad budem mrtav i beo“ kao i u jednoj od najboljih i najgledanijih drama „Oto i Moto“ Aleksandra Popovića, i razumljivo, iskoristio je. Replikom iz Acine serije započeo sam priču o Slobodanu Aliji Aligrudiću.

U pozorištu je počeo, u pozorištu je završio svoj put.

Još se pamti po ulogama u komadima „Jaje“ Felisijena Marsoa, „Ruža vetrova“ Dušana Matića, „Komediji“ Semjuela Beketa, „Kafanici, sudnici, ludnici“ Brane Crnčevića ali i po legendarnoj burlesci „Kralj Ibi“ čija je igra bila u ravni sa Zoranom Radmilovićem. „Obojica su, piše majstor od pera Buca Mirković, bili dva Pjeroa koji su se rugali smrti i zagonetno, posvećeno, hitali ka njoj“. Poslednja pozorišna predstava u kojoj je Alija igrao, bila je u tadašnjem Titogradskom pozorištu i zvala se „Odbrana i poslednji dani“. Igrajući u toj predstavi, oseto je signale svog odavno već obolelog srca ali je dostojanstveno i profesionalno sačekao da se spusti zavesa.

Alija nikada nije pravio razlike izmedju epizoda i glavnih uloga. Uvek je zastupao neku svoju, ličnu pravdu u odmeravanju krajnosti, odnosno sujete takve vrste. Bilo da je glumio bosanske veseljake, srpske mangupe ili crngorske nadobudnike, prigradske šmekere ili velegradske sirotane, inspektore ili sveštenike, policajce ili zločince, očeve ili ljubavnike, Aligrudić je uvek iznova dokazivao da je njegov glumački nerv, posebno kada je o filmskoj igri reč, od onog najfinijeg tkanja što zrači posebnom vrstom plemenite energije.

Igrao je u filmovima reditelja svojih vršnjaka, ali i u delima mladih autora, danas već poodavno stasale generacije. Uspeo je da da izuzetan doprinos Pavloviću, Maku, Kusturici, filmovima „Otac na službenom putu“, pomenutom „Ljubavnom slučaju ili tragediji službenice PTT“, „Sjećaš li se Doli Bel“, „Kad budem mrtav i beo“, „Zaseda“. Karakteristično za jednog „epizodistu“;bio je izuzetan tamo gde je bilo najvažnije.

Dušan Makavejev, koji mu je prvi dao pravu šansu, za Aliju je rekao: Alija je oborio teoriju o sporednim ulogama!

Slobodan Aligrudić, nikada se nije skrasio ni u jednom pozorištu. Nemirnog duha, nepredvidljiv i nezadovoljan onim što je uradio, on se, kao da je žurio simbolu glumčeve smrti, svim svojim bićem i darom predao Crnogorskom narodnom pozorištu gde je ostvario veličanstvenu ulogu u „Odbrana i poslednji dani“ Borislava Pekića. Bila je to poslednja zavesa koja je označila kraj jedne neverovatne karijere i ličnosti.

Mi idemo zajedno do groba, pa, svako na svoju stranu.

Milan D.ŠPIČEK

p.s. Bio je Car. Car Konstantin 1981.godine.