Iz štampe je izašla nova knjiga profesora književnosti Olgice Cice pod nazivom "Bakine priče", u izdanju "Guntenbergove galaksije", a u ediciji "Dečija galaksija".

olgica cice

Naša sugrađanka je do sada izdala zbirku poezije "Rijeka je starija od nas", "Maturanti", zbirku poezije za djecu "Predstavljam se, ja sam kralj", roman za djecu "Zemlja Igorova", knjigu kratkih priča "Nizvodno od bajke", roman "Miris čovjeka" koji je uvršten među pet najboljih ostvarenja ženskih pisaca na srpskom jeziku na Bazarovom konkursu "Zlatno pero 2006. godine", roman o srpskoj slikarki Nadeždi Petrović "Boje i barut", koji je kao drugonagrađeni rukopis na svom Konkursu za neobjavljene romane objavio Miroslav Dereta.

Povodom njene najnovije knjige - "Bakine priče", razgovarali smo sa autorkom koja je uvršćena u Antologiju savremene srpske lirike u Istočnoj Hercegovini pod naslovom "Hercegovački vijenac", koji je priredio mr Gedeon Stajić.

„Naš mališa je volio da odlazi kod djeda Milutina na selo. To je bio otac njegovog tate Branka, koji bi ga subotom vozio kod djeda da se druže. Djed je veoma volio Živka i pričao mu je o mnogim zanimljivostima iz svog vremena i priče o velikim junacima. To je Živko najviše volio. Dopadao mu se junačina Vujadin, koji je imao velika usta, veliki nos i velike brkove. Imao je i veliko hrabro srce. Živko je mislio da sve to ide zajedno, pa je želio da liči na Vujadina. Kad bi bio sam i kada ga niko ne bi vidio, stavljao je dva kažiprsta na krajeve usta iá razvlačio ih kako bi mu postala velika. Nekad je to tako snažno radio, da su mu se stvarale ranice u uglovima usta od raspukle kože. To ga je jako boljelo, ali je trpio jer je mislio da mu rastu usta, a zajedno s njima i srce i hrabrost. Nos je vukao da bi ga povećao, kad god je imao priliku za to...“, (Odlomak iz priče „Veliko srce“ iz zbirke bajki BAKINE PRIČE) Nedavno ste objavili svoju treću knjigu za djecu.Gdje nalazite inspiraciju za tu vrstu stvaralaštva?

U sebi i oko sebe. Nikad nisam zaboravila da sam bila dijete. Jedan dio mene je to uvijek i ostao i želi da se igra, da bude vedar, naivan i da odšeta u bajkovit svijet, koji je ljepši od stvarnog. Svu djecu sam uvijek doživljavala kao rod. Ne ideališem ih, ali ih volim takve kakvi su – iskreni do bola, i ljupki i kad su dobri, i kad su zločesti. Njihova iskrenost, kad porastu kao mi, izgubiće se pod maskama, to je imperativ opstanka. Je li teško pisati za djecu?

Pisati je inače teško. Uzeti sebi za pravo da se javno predstaviš kao neko ko misli, osjeća, poručuje nešto o životu drugima koji imaju osjetljive senzore, je velika odgovornost. Ona je obaveza i kad pišeš za odrasle, i kad pišeš za djecu. Međutim, svijet odraslih je ono u čemu se nalaziš, po čijim zakonima živiš. To ti je blisko, to si ti. Dijete sam bila nekad davno, a to treba probuditi, u potpunosti se natopiti bojama nježnog, iskrenog, ljubopitljivog kosmosa. U dječijoj književnosti pedagoška nota je dimenzija koja treba da stoji u paru sa umjetničkom formom. Isto tako je važna iskrenost, jer mali čitaoci nepogrešivoá prepoznajuá i razlikuju izvještačenost i foliranje od pravog štosa. Djeca ne trpe kreveljenje, njihova prirodnost je nemilosrdna, zato i jesu najzahtjevniji auditorijum. Šta je specifikum književnosti za male čitaoce?

Citiraću Duška Radovića: „Deca se mogu smatrati narodom, pa je i književnost za decu kao narodna, razumljiva za sve, jednostavna, naivna i vedra. Vedrina! Ona je za mene, najpre, znak detinjstva, zatim znak duhovnog i duševnog zdravlja, i, dalje, vedrina je povod i smisao mog bavljenja literaturom. Vedro misliti i vedro pisati, u smislu – jednostavno, bistro, pregledno, čitko, kratko i jasno, to, bezmalo, znači biti saradnik Sunca.“ bakine price olgica cice

Po vašem mišljenju, koliko se danas piše za djecu i u čemu je važnost te književnosti?

Koliko god da se piše za djecu, malo je. Veoma su rijetki pisci koji umiju i žele da pišu tu književnost. Neki je i omalovažavaju, ali mislim da je to paravan za nesposobnost. Šteta, jer ta književnost je, možda, najvažnija. Kad odrastemo, već smo našli odgovore na mnoga pitanja i izgubili smo more iluzija. Djeca tragaju za svojim identitetom i kreiraju svoj svijet prema koordinatama koje dobijaju od odraslih. Knjiga je, prije svega, učiteljica, veoma važna, a odnos prema njoj se počinje izgrađivati u djetinjstvu. Upravo tada se ona zavoli, ili ne zavoli. Djetetu se knjiga mora ponuditi pažljivo, mudro i nenametljivo. Zato ona treba biti bliska tom malom čitaocu. Imate li svoje uzore među stvaraocima za djecu?

Postoje sjajne Andersenove i Grimove bajke, kao i izvanredna poezija za djecu u srpskoj književnosti. Mislim na Duška Radovića, Ljubivoja Ršumovića, Miku Antića, Duška Trifunovića, Dobricu Erića i, naravno, na nenadmašne Zmaja i Ćopića. Ono što mi sad smeta i kako nikad ne bih željela da se obratim djeci je surovost. Prejako je za malene kad im pričaš da je vuk pojeo baku i Crvenkapicu i da su roditelji ostavili Ivicu i Maricu u šumi same. A tek ona vještica, koja tovi Ivicu da bi ga ispekla u rerni i slasno pojela. Strašno! Dječica poslije priče treba da zaspu smirena, a ne prestrašena. Jedna od najljepšihá bajki za mene je Andersenovo Ružno pače. Često se sjetim te priče, koja poručuje da u svakom, pa i najružnijem stvorenju, leži neotkrivena ljepota, koja će kad-tad procvjetati i zadiviti svijet. Moramo je svi pronaći u sebi i pokazati. Hoćete li nam objasniti naslov i šta nude BAKINE PRIČE?

Ta baka, to sam ja. Kada mi se rodila unučica a kasnije i unuk, neka divna unutrašnja plima mi je stavila olovku u ruke i počele su se rađati bajke. Knjiga je posvećena njima, Marini i Milošu. Naravno, i svoj djeci.

Tu je šarolik svijet cvijeća, sunca, jezera, miševa, ptica, dinosaurusa, dobrih vila i zlog duha, dobre i nevaljale djece i ljudi, koji obavezno gube bitke sa dobrotom i plemenitošću. Duboko vjerujem u te vrijednosti i uvijek sam na njihovoj strani. Zla će uvijek biti, ali ako se umorimo i predamo mu tron, nestaće svijeta. A zašto bi, kad je lijepo biti dio njega?