Podunavlje Helma (Balkana) je prostor najstarije i najsjajnije praistorijske civilizacije, koja se krstoliko širila po svijetu što podrazumijeva i pravac od Evrope ka Istoku, a ne obratno na čemu uporno insistira zvanična nauka.

rijecnik

O kulturnom uticaju staroga Helma svjedoče sličnosti Istoka i Zapada u jeziku, običajima, mitologiji i predanju, kao i pisani izvori antičkih pisaca. Ali, svi dokazi starohelmskog kulturnog istočnika se sistematski prikrivaju, od pogrešne terminologije do netačnih postavki i tumačenja.

Osim istoriografskih dokaza, za srbizme u tursko-istočnjačkim jezicima postoje jezički i logički pokazatelji. Srpski jezik spada u grupu fleksivnih ili najrazvijenijih jezika, dok turski spada u najmanje razvijene jezike, iako je staroturski mnogo bliži srpskom. Da ne govorimo o mitološkim pojmovima ili onim leksemama koje su daleko starije od pojave Seldžuka u M. Aziji (11 vek). Pogotovo, nisu logične neke uobičajene tvrdnje, o kulinarskom uticaju ili privrednim izrazima jer su Turci bili nomadi. Jedino, ako su ti nomadi nosili zemlju u sepetima na konjima i pravili avlije u stepama srednje Azije.

Kako može riječ „bakar“ (arij. šabara ili kabara) da bude turska (Vuk), kad je arheometalurgija bakra na Helmu (Balkanu) starija barem 7000 godina od istorijske pojave Turaka? Omiljeni „turcizam“ je planina Avala koja nosi ime po staroj srpskoj boginji Nava (arij. avara), odakle je i srpska riječ „aval“, zlo, pokora, ali i keltski Avalon (donji svet)! Čuveno „ajde“ je od srpskog korijena aj, ići, inf. ájati, ajati (skitati, lutati), po kome su u srpskom jeziku „ajdec“, namera polaska, „ajka“, skitara… pa i epska kolovođa „Ajkuna“ iz srbske narodne pesme. Osim toga, ovaj glagolski zapovjedni način upotrebljava se i danas na ogromnom prostoru Srbije i Helma (Balkana), M. Azije i Kavkaza. Zar je privredna riječ „ambar“ (arij. ambara) nomadskih Turaka, kada je Arapi i sarbatski Alani s Kavkaza imaju u istom značenju žitnice?

Riječ meraja se takođe smatra turcizmom u našem jeziku. Po staroj srpskoj mitologiji bogovi su se odmarali u božanskim vrtovima koji su se nalazili na gori Meri.

U jednom novinarskom članku ima malo mjesta za pobijanje pogrešnih tumačenja jednog jezika, jer tu funkciju ima riječnik, ali mogu uticati na određivanje stava. Naziv „Bulbuder“ je od arhaično srpskog bilbila, slavuj (iskvareno „bulbula“). Ćalije je „trnjak“ od arij. šila (kila), sula, oštrica po kojoj je „čalija“, trn.

Riječ „terazije“, arij. tulasarini, treperenje (< tula, vaga), dala je Terazije. „Topčider“ je kovanica „top“ i „dolina“, od arij. √ dab’, udariti + dara, do(l). Izraz „tefter“ je prenešeno značenje arij. deva–taru, sveto „božansko drvo“ ili zapis, na kome se „pisalo“ urezivanjem krstova. Imenski dodatak „luk“ je od korena lok, videti, u značenju prepoznatljivosti, dok je dodatak „džija“ od arij. džajá, magijska riječ za osvajanje ili potčinjavanje.

Smatra se da i riječ meze potiče iz turskog. Meze su u Srba bile postaje duž značajnih puteva gdje su putnici mogli da prespavaju, čak i da promene umorne konje a mogli su i da prezalogaje.

Ovakvih primjera mogli bi smo dugo da nabrajamo. Za sada i ovo je valjda dovoljno.

Ali srpski mediji i vladajući istoričari i dalje podržavaju istorijske zablude o Turcima, među kojima su i „turcizmi“ u srpskom jeziku koji predstavljaju srbizme okrenute na glavu. O tome govori S. Bilbija u knjizi „Staroevropska književnost“: Tek kada se bude proučio ljudejski (lidijski), likijski i jezici M. Azije, vidjećemo da su ono što zovemo „turcizmi“ u stvari srbizmi.

Brojne vjerske građevine u Turskoj i danas čuvaju turske knjige na srpskom jeziku, jer je srpski tri vijeka bio službeni državni jezik u Turskoj.