"Mijenjali su se i ljudi. Jedni su odlazili drugi dolazili. Želio sam da o prošlom Trebinju i njegovim žiteljima, naravno po meni interesantnim, ostavim nepisani trag. Da napravim retrospektivu tih dana i ličnosti za naredne generacije", kazao je Ljubiša Anđelić na večerašnjoj književnoj večeri pod nazivom "Saga o Trebinju", na kojoj je predstavljeno njegovih 11 knjiga povodom 50 godina novinarskog i književnog rada.
U Narodnoj biblioteci predstavljene su knjige pod naslovima "Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965", "Ugašeni kandelabar", "Vojnici Bele lađe", "Skalinama u san", "Plava čarolija", "Margaretine želje", "Slatka nostalgija", "Cipele od kartona", "Slika o Antoniji", "Stećci lijepe Marian", "U sjenci platana".
Počeo je da piše, kako kaže, zbog živog duha jer se družio sa trebinjskom gradskom rajom. Otac mu je držao restauraciju (sadašnja Crkvena knjižara), a bio je i vaterpolista. Sve to ga je privuklo da piše o sportu, ali i o nekim drugim rubrikama.
"Razmišljao sam, kad sam već pisao za novine, da napišem knjigu o sportu u kojem sam proveo 15 godina. Na kraju, odlučio sam da napišem knjigu o vaterpolu, koja je i moja prva knjiga", kaže Anđelić, dodajući da tu knjigu shvata više kao jedan dokument, koji ima i priču.
Upravo "Vaterpolo na Trebišnjici 1950-1965" je bila proba da li mogu da pišem knjige. Imala je četiri izdanja sa tiražom preko 1.000 knjiga.
"Prelazak na literaturu bila je knjiga 'Ugašeni kandelabar', koji je bio ispred radnje mog oca. Svake večeri njega je palio jedan stariji čovjek sa bradom, koga sam se ja plašio. Ta svjetlost se stapala sa zvijezdama. I upravo taj ugašeni kandelabar je viđenje Trebinja jednog dječaka od osam godina", kaže Anđelić, dodajući da tu knjigu čine dva dijela - doba mira i doba rata, te da o tom periodu niko ništa nije pisao.
Iz štampe je zatim izašla knjiga "Vojnici Bele lađe". Mnogi su ga pitali zašto je naslov knjige na ekavici, a Ljubiša im je odgovorio da je to naziv kafane u Subotici, u kojoj je služio vojsku i sa glumcem Branislavom Jerenićem - Cigom i pjesnikom i slikarom Vladom Puljićem provodio vrijeme, dok je u drugom dijelu knjige pisao o Španiji.
"Razmišljao sam o naslovu - stojim na vrhu Krša, skalini u san kao skalini u kafanu, jer sam čitav život proveo u kafani. I iz toga razloga nazvao sam knjigu 'Skalini u san", gdje su priče Trebinjaca. A poslije toga dolazi 'Plava čarolija', jer je Trebišnjica sve do 1965. godine bila čarolija", kaže Anđelić, napominjući da takvu rijeku nije imao niko u bivšoj Jugoslaviji - bistra sa pješčanim dnom i zelenim obalama.
Kad su izgrađene hidroelektrane, Trebinjci su sa tugom otišli sa Trebišnjice, ističe Ljubiša, dodajući da je u toj knjizi pisao o Ćiru i o putnicima u vozu.
"Margaretine želje", knjiga je u kojoj piše o Dubrovniku, Kuparima, Srebrenom i Mlinima, gdje je proveo dosta vremena. Naredne, 2007. godine, iz štampe je izašla knjiga "Slatka nostalgija".
"Ljudi koji su otišli iz Trebinja su nostalgični zbog samog grada, kuća, platana, Trebišnjice, Leotara, a na kraju su mi rekli i zbog smokava da su nostalgični, jer tamo gdje su otišli nema 'naših smokava'. Tada sam stavio naslov 'Slatka nostalgija", priča Anđelić, dodajući da knjiga "Cipele od kartona" predstavlja period kada su naši ljudi išli u Trst.
"Slika o Antoniji" je knjiga koja 'priča' o djevojci koja čeka svog mornara sa prozora vile i koja se ubila kad je saznala da je brod na kojem je njen dragi potonuo. Sljedeća knjiga je "Stećci lijepe Marian", odnosno priča o Amerikanki koja je sa grupom arheologa, na čelu sa Amerikancem Veinom Vojinom Vučinićem, istraživala stećke u dolini Trebišnjice.
Prošle godine iz štampe je izašla Ljubišina jedanaesta knjiga pod nazivom "U sjenci platana", koju čine dva dijela - u prvom dijelu je 14 priča, kolumne iz „Glasa Trebinja, a u drugom 19 kraćih na temu Trebinja.
"Moje knjige su čitaoci primali sa voljom, radošću i sviđao im se moj stil. Pjesme sam počeo da pišem pedesetih godina 20. vijeka, ali se poeziji nikada nisam vratio. Sačuvao sam tri pjesme", rekao je Anđelić, dodajući da za njega pisanje znači život, jer bez njega ne bi mogao jer je tu pronašao sebe.
"Sve je ovo nastalo, većinom, u kafanama, jer nigdje nećeš čuti kao u kafani", dodaje Anđelić, zaključujući da kroz dim cigarete, miris alkohola, žagor pijanaca uvijek bi neko nešto ispričao zanimljivo.
O stvaralaštvu Ljubiše Anđelića govorili su prof. dr Radoslav Milošević, profesor Olgica Cice, Žarko Butulija, novinar Ratomit Mijanović i pjesnik Novica Telebak.
Na kraju programa, kao iznenađenje, Ljubišin sin Bojan je pročitao svoju pjesmu iz zbirke koju je nedavno objavio.
Ljubiša je počeo da piše 1965. godine za mostarsku Slobodu, kada je urednik bio Trebinjac Dragan Miladinović, zatim za Večernje novosti, Arenu, Večernji list, Sportske novosti, a na prijedlog, tada već afirmisanog novinara Draška Bubreška. Pratio je Fudbalski klub "Leotar" punih 25 godina drugoligaškog staža. Pisao je za Glas Trebinje 70-ih godina 20. vijeka, a od avgusta 2013. godine njegove kolumne redovno čitamo u ovom listu. Pisao je i za beogradski list Eho.
Citatom smo počeli ovaj tekst, citatom ga i završavamo: “Zašto pišemo, zašto živimo? Zato što živimo naravno” A prava priča izvire iz života i nikada ne prestaje jer život ne prestaje”.
Šta Vi mislite o ovome?