Osamdesetogodišnji Savo Ljubibratić jedan je od trojice najstarijih pčelara Hercegovine, a ovim se poslom intenzivno bavi punih 65 godina.

savo ljubibratic

"Pčelarstvo je u našoj kući tradicija stara blizu jednog vijeka, jer je još moj pokojni otac dvadesetih godina prošlog vijeka imao takozvane "stare pčele" ili "dubovine", odnosno, imao je nekolike košnice pčela koje je držao u šupljim stablima drveta, da bi ja kasnije počeo sa intenzivnom proizvodnjom", kaže nam Savo.

Očevu ljubav prema pčelarstvu nastavio je njegov ujak, jedan od najčuvenijih pčelara istočne Hercegovine, profesor Đorđo Živanić, koji je, među brojnim novinama, prvi uveo i pokretno pčelarenje.

Savo je, svjedoče njegove stare kolege, otkad ga poznaju "lud za pčelama". Počeo je sa desetak košnica, a danas ih ima oko 170 i sve je, kaže, stizao na vrijeme, iako je bio zaposlen u trebinjskoj "Industriji alata", gdje se u radu nije zabušavalo, kao što ni pčelarenje ne trpi nerad.

Kaže da su ljudi decenijama dolazili u njegov pčelinjak i čudili se kako sve stiže, iz fabričkih hala u ljanik, iz radničkog odijela pod pčelarsku mrežicu.

"E, ja to nikada nisam koristio, ni rukavice ni zaštitnu kapu, iako su me pčele ujedale, ali su ti ujedi bili naša svojevrsna veza, tako da su mi svojim žaokama moje pčele davale novu snagu, pa ih i danas stavljam na svoja koljena, koja me bole od starosti, da me ujedaju i iz ličnog iskustva tvrdim da su ti ubodi zdravi", kaže Savo stavljajući na svoje koljeno jednu od pčela, kako bi ga ubola i žaokom ubrizgala lijek protiv bolova.

Ima, kaže, odavno problema sa srcem, ali vjeruje da ga pčele drže u životu i da je med lijek za sve.

Žao mu je, dodaje, što i njegovo selo Ljubova, iako pored puta Trebinje - Dubrovnik, polako ostaje bez stanovništva, a to, osim opustjelih domova, znači i nestanak stoke koja prirodnim đubrivom hrani zemlju, a time i medonosne biljke, među kojima je i kadulja, sa čijeg je cvijeta med najzdraviji.

Kadulja polako nestaje i zbog njenog nekontrolisanog branja, kao i čestih požara koji je uništavaju.

Čika Savo je zanimljiv i po tome što se prema pčelama ophodi kao prema ljudima, upoznao ih je dobro tokom višegodišnjeg druženja i dodaje da one vrlo dobro osjete ljudsku pažnju, na koju i same uzvraćaju dobrotom.

Pažnji prema pčelama i prema ljudima ovaj vrijedni Hercegovac je naučio i svoga sina, a sada podučava i dvojicu unuka, jer, kako kaže, pčelar ne može biti loš čovjek, što je prvo i osnovno što očekuje od svoga potomstva.

Ljubibratići danas, osim meda, proizvode i propolis i druge pčelarske proizvode, mlađi dio porodice pohađa i škole i kurseve pčelarstva. Porodica Ljubibratić sav svoj med proda na kućnom pragu, jer ispred kuće, na putu prema Dubrovniku, imaju štand koji privlači kupce.

Po košnici 55 kg meda!

Savo se sjeća da mu je najbolja bila 1974. godina, kada je od 45 košnica dobio čak 2.500 kilograma meda, odnosno, od svake košnice je imao po 55 kilograma meda.

"Pčele sam selio tokom jedne sezone od Trebinja do Gacka, na nekoliko mjesta, i to svaki put put natovarim košnice i ne ostavljam ih na kamionu, već ih, čim stignem na odredište, rasporedim po livadi i tu zadržavam dok ima paše", kaže Savo Ljubibratić ne žaleći se ni na sadašnje stanje.