Anastasija Vlatković je odlična i svestrana učenica II4 odjeljenja Gimnazije "Jovan Dučić" u Trebinju. Učestvuje u više vannastavnih aktivnosti, a najviše se pronalazi u literarnoj sekciji. Veliko ohrabrenje za nju je odabir njeme pjesme u uži izbor izrazito uspješnih radova na literarnom konkursu u čast Jovana Dučića, koji je raspisao Zavičajni klub "Hercegovac" iz Pančeva. Njena pjesma na temu "JABLANOVI U NAMA" pokazuje nježan senzibilitet i, nesumnjivo, talenat koji će se još graditi.

anastasija vlatkovic

JABLANOVI U NAMA

Znam da svjetlost stanuje visoko.
Ponornica u meni njiše jablanove
I moje snove.
Ti sati klize i
Nepovratno nose
Polomljeno granje
I mrtvo lišće
I latice ocvale
I utihle ptice male.

Igra srebro u nemirnom lišću
Šapat mojih tajni gore visoko
Šumi
Šumi u svodu
I kao eho pada u vodu.
A jablan svoje grane izvio
Kao da bi sunca pio.

Jablanovi u nama
Preziru lom srca i pokleklu nogu
Sijeku maglu zjena i zemnu tugu.
Oni samo slijede u visini dugu
Šapuću priču kako se voli
Kako umiru boli
Kako se postaje mudar i slijedi vertikala
I ponovo diže misao pala.

Pjeva to rastinje u nama
Pjeva gordo i diže visoko
Tamo gdje je niklo s korijenjem duboko
Gnijezdiće se samo
Orao i soko.

(iz Zbornika radova učenika hercegovačkih srednjih škola, posvećenog Jovanu Dučiću, Pančevo, 2014)

Postojim

Pusti me da kažem
Oslobađam svoj glas
Slike i boje svoje.
Gle
Zarasli smo strahom
Zasuti smo prahom
Nemir mi u savjesti pleše.

Šta li mi to brani da se čujem
Na svakoj svijeta strani
Šta li mi to brani?
Ima li kandže i mač u zjeni
I strogo lice okrenuto meni?

Sad smo slobodni
Nakon staza punih vjetrova i rata
Poslije priča punih kamenja i blata.
Ćutanje je stidno.
Sve što u meni miriše dobrotom
Hoću da poleti a potom
Da pozlati svijet.

Ćutanje je stidno.
Ne ćuti ni cvijet
Ne ćuti ni list
Suština je smjena
U njoj sam i ja.
I jednom
Pri zalasku sunca
Neću da žalim
Zbog onog što nisam.
Toliko je mnogo velikih
Što su se izgubili
I sebe zaboravili.