Lazar Đogović je maturant Gimnazije "Jovan Dučić". Dobio je Pohvalnicu na ovogodišnjem Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ u Novom Sadu. U njegovim radovima vidljivi su ozbiljnost, intelektualnost, odanost tradiciji, ali i njegovanje modernog književnog izraza.

lazar djogovic

„Sve što ljubimo stvorili smo sami“

Čovjek, maleno, grešno, prolazno biće, sitno u kosmosu. Božije stvorenje, sa svim svojim nesavršenostima, bivstvuje u svijetu uživajući bezuslovnu ljubav svoga Stvoritelja. Postavlja se pitanje: Kako Njegovo savršenstvo, bez mana i grijeha, može da voli stvorenja za koja je predodređeno da budu prikovana za daske ovozemaljskog pozorišta - života u kojem plivamo u moru svojih grijehova i poroka? S druge strane, to je sasvim logično, jer ljudi su, iznad svega, Njegovi plodovi, Njegove kreacije. Svi mi zajedno učestvujemo u režiranju predstave u kojoj se igra komad Život. Radnja je konstantna borba protiv prolaznosti, stvaranjem i oblikovanjem svoga postojanja. Igrajući tako role svojih života, ljudi postepeno razvijaju sopstvene estetske vrijednosti u koje vjeruju. Vodeći se njima, oni stvaraju sve ono što ljube i vole. Stvaralački dar, koji je Gospod usadio u duše svakog pojednica, omogućava svima upravo to, da pozorište okite ukrasima koji ih čine spokojnima, ukrasima koje će voljeti dok god igraju predstavu.

Čovjek je stvaralac, u neku ruku umjetnik, koji u svojoj percepciji kreira ideje, praveći od njih razne draperije u galeriji svog uma. Kreira mozaike koji vremenom evoluiraju iz misli u realnost, postajući stvarni u prostoru i vremenu. Tako, s vremena na vrijeme, držeći kormilo svoje sreće, on se usidri na adi ne želeći da krene dalje. Boji se da mu draž samog stremljenja ka njoj ne iščezne kao jutarnja magla „jer je san o sreći viši nego sreća“. Ipak, pučina mu nudi nove avanture zbog kojih vraća ruke na kormilo i odlučuje da se otisne u ponovnu plovidbu.

Ljepota nije dar, kao ni sreća. One se moraju spoznati i složiti u ukrštenicu života. Dučić kaže: „Znači da je sreća jedna stvar mišljenja i sama za sebe ništa ne predstavlja...“. Zaključujemo da za sreću treba sami da ispunimo ukrštenicu i napišemo scenario za komad svog života. Vlastitoj sreći nikad mjerilo ne smije biti neka druga, tuđa sreća: „Kada bi ljudi razumeli koliko malo treba da se bude srećan, izbegli bi time najgorče dane u životu. Nesreća je to što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijem“. Stoga čovjek treba da se oslobodi lanaca drugih mišljenja, jer sve što voli stvoriće najbolje sam, prema svojim potrebama, prema svojim spoznajama, prema svojim mjerilima vrijednosti i ljepote.

Otac Tadej kaže: „Kakve su ti misli, takav ti je život“. I zaista, beskrajnim, plavim i ustalasanim morem naših misli kruži osnovna misao života, sreće i ljepote koja čeka da bude upecana i oživljena kroz ono što zovemo našom stvarnošću. Mi je onda zalijevamo i uzgajamo, dok od sjemena ne postane biljka, dok od ideje ne postane stvarnost. Oblikujemo je po uzoru na Njega, koji je nesebično u nas utisnuo sjeme vjere, morala i iskonskih vrijednosti da budu korifeji našim životima. Čin po čin, stvarajući i ostavljajući u zaostavštinu budućim pokoljenjima, mi nadograđujemo našu dušu, koja simultano postaje sve spremnija za spuštanje zavjese, za vaskrsenje u carstvo nebesko. Ona se otiskuje sa dasaka pozorišta i klizi iz kostima u kome je do tada igrala čovjeka i polijeće u beskraj, apsolut, u besmrtnost. Čovjek, kada uspješno završi izvođenje svoje predstave, stvara atmosferu za ulazak na gornja vrata. Ukrštenica života je popunjena, oduševljena pokoljenja kliču životnoj predstavi, a čovjek dolazi do konačne spoznaje: „Sve što ljubimo stvorili smo sami“.
(iz Zbornika radova učenika hercegovačkih srednjih škola, posvećenog Jovanu Dučiću, Pančevo, 2014)