Luka Grdinić je maturant Gimnazije "Jovan Dučić". Njegovi pismeni sastavi uvijek imaju sopstvenu boju, zbog čega zaslužuje atribut pripovjedača koji obećava.

luka grdinic

Ugao početka 20. vijeka

Žega. Pakleni dan pomalo rashlađuje Miljacka, koja se poput kakvog prkosnog mladića inati sparini. Kočnica tramvajskih šina se čuje u pozadini, dok moje srce ubrzano lupa. Avgust u gradu pod Trebevićem baš je navalio. Da li je njima bilo vruće i toga ljeta, pomislih u sebi. Ah gluposti, to niko ne može sa sigurnošću da mi kaže.

Kada bi rijeka i kamen mogli da govore, ne bi nam bili potrebni pisci, ljudi koji jakom imaginacijom nadoknađuju nedostatak pojedinosti. Možda je ovako i ljepše. Na nekoliko pedalja ispred sebe ugledah fasadu jedne zgrade, oblijepljenu dvjema prilikama, koje su gledale pravo u svakog prolaznika, pa iz svakog ugla, gdje god čovjek otišao, uvijek bi njihove oči upitno gledale u tebe kao da pokušavaju da ti upoznaju dušu. Kao da ti govore: „Odaberi jednog od nas dvojice. Nećeš proći ovuda, zalutali prolazniče, a da to ne učiniš!“ Mame čovjeka, kao pjesma sirena, kao svirač koji je, okrenuvši se, ugledao pamučinastu iluziju utonulu u zaborav.

Stadoh i ja ispred njih, odvažih se i pogledah u njihove oči, u veličanstvene riječi “The street corner where the 20th century started“. Preko Latinske ćuprije u tom momentu prolazio je turistički vodič, Bugarin, objašnjavajući grupici turista preneseni pogled prilika. Meni nije bilo potrebno nikakvo objašnjenje. Ja sam njihov pogled živio. Kroz napaćene oči jednog od njih vidjeh iskru samoodržanja, koja je povela ka albanskim vrletima i maslinjacima Krfa. Prilici ispred mene ime je bilo Sloboda, bljesak vatre, plamen jednog dalekog dana, negdje u nekoj balkanskoj kaljuzi, slijepom crijevu nadobudne carevine. Dok sam gledao u njegove oči, prođoše kroz mene bljesak munje, bodljikava žica stegnuta oko srca, šrapneli, rovovi, beznadežnost, lutanje i neugasiva žudnja za slobodom. I sve to kroz prizore spržene zemlje. Izranjavljena je, ali te rane je ne bolješe više od onih koje je prethodno trpjela. Te rane su bile ništa u poređenju s nekim drugim ranama, poniženjem, beščašćem, svim dotadašnjim ranama koje su prijetile da je zatru i gurnu u maglu velike pomrčine. Osjetih nešto sveto i veliko, kao da mi te oči nešto poručuju. „Skini obuću, Mojsije, zemlja na kojoj stojiš je sveta“, sjetih se u tom trenutku životvornog ognja, a tim ognjem gorjele su i njegove oči, koje su dotakle moju dušu čineći me malim i ništavnim pred tim sjajem. Taj pogled mi stegnu srce i, u nekom bunilu između plača i radosti, osjetih kako se u meni začinje pjesma. Poetski raspoložen, u stanju prosvijetljenosti, pokušah da ga upitam: „Da li je vrijedilo te žrtve?“ „Ko živi taj mre, a ko mre taj živi“, jeza me podilazila jer sam znao odgovor na postavnjeno pitanje. Gavrilo Principe, tvoja sjena lebdi i živi u srcima ljudi koje si zadužio. Lebdi tražeći istinu i pravdu, tražeći usidrenje u svijet ljudi braće, bez podjela, mržnje bola, straha i rata.Traži lađu koja će je prihvatiti, ali tek onda kada neki ljudi prestanu da izbjegavaju tvoje oči. Pogledajte u njih bez predrasuda, ne skrećite pogled, sudite srcem i ljubavlju, kroz njegove oči osjetite duh starih vremena, patnju ovog roda i začetak puta ka slobodi. I tek tada će se njegova sjena uspokojiti i zlatnik kojim plaća bolji svijet biće upotrijebljen.

Pejzaž surog kamena, prilično zabačenih predjela, surovih, onih u kojima rastu veliki i nepokolebljivi. Negdje u okolini Bosanskog Grahova nalaze čovjeka, visokog, neuglednog i zaprljanog od rada. Rada koji ih je održao i u vremenima kada sunce nije zalazilo u ove krajeve. Televizijske ekipe mu prilaze. „Da li ste ponosni na zaostavštinu vašeg

rođaka?“ „Da se mi svi Principi popnemo na brdo i jedan drugom stanemo na ramena, Gavrilo bi opet bio veći, jer je začetnik novog, ljepšeg i slobodnijeg svijeta.“

(iz zbirke najuspješnijih učeničkih radova, nagrađene na Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ – Novi Sad, 2015)