Daleko od zavičaja, u Njujorku, 22. jula, poslije duge i teške bolesti preminuo je Vojo Kovačević, poznati biznismen i čovjek koji je pomogao mnogim ljudima iz rodnog Nudola, ali i Korjenića, odnosno Nikšića i Trebinja. Sahrana će biti sutra, 28. jula, u Nodolu.

In Memoriam vojo kovacevic

Prva njujorška ulica broj 109 je bila adresa ovog velikog humaniste koji je toliko puta pomogao ljudima u nevolji, došljacima iz naših krajeva i mornarima zatočenicima na brodovima zbog sankcija.

U njegovom domu u Njujorku, pored rodbine i poznanika iz rodnog kraja, okupljale su se brojne znane i neznane ličnosti. Nikada se, kažu njegovi prijatelji koji ovih dana tuguju zbog njegovog odlaska, nije desilo da je Vojo dozvolio nekome da plati račun u njegovom prisustvu.

Vojo Kovačević je rođen 1932. godine u Nudolu. Roditelji su mu bili Aleksija i Anika, rođena Antunović. Nakon osnovne škole u mjestu rođenja šezdesetih godina prošlog vijeka napustio je zajedno sa bratom Stankom rodni kraj i zemlju i našao se u SAD i gradu Njujorku, gdje je svojim radom stekao zavidan imetak i mogućnost da pomogne prvo svojoj rodbini, a poslije toga i svima koji su zatražili pomoć ili slučajno ili namjerno našli se u Prvoj njujorškoj ulici gdje je jezik sporazumijevanja bio srpski.

Hrabrio je posustale, savjetovao, upućivao. Takav je bio i u Njujorku, ali i kad dođe u rodni Nudo. Bavio se građevinarstvom, a ulaganja u kulturu i sport nisu mu bila strana.

U svijetu je postao prepoznatljiv kada je 1996. godine njegovom inicijativom u Njujorku, na početku posljednje decenije prošlog vijeka, formirao šahovski klub „Karpov-Bjelica-Kovačević“. Klub je dobio ime po bivšem prvaku svijeta Anatoliju Karpovu i šahovskom publicisti Dimitriji Bjelici koji potiče iz Vrbice kod Bileće, a živi i radi na relaciji Beograd-Igalo.

Vojo nije želio da priča o sebi i malo je njegovih kazivanja o sebi i njegovom radu u Americi. Dimitrija Bjelica u svom tekstu „Od Nudola do Brodveja“, objavljenom u njegovoj knjizi „Setimentalna putovanja“, pišući 1999. godine o svome kumu Voju Kovačeviću i o svečanosti dodjele svjetskih šahovskih Oskara kaže: „Pred TV kamerama govore šampioni. Vojo pripremio bogati ručak sa crnogorskim i italijanskim specijalitetima. Njegovi gosti su šampioni svijeta Žuža Polgar u ženskoj konkurenciji i Anatolij Karpov u muškoj i jugoslovenski ambasador u Ujedinjenim nacijama Vladislav Jovanović i Viljem Lombardi, nekada omladinski šampion svijeta i fišerov sekudant i elita novinarska grada Njujorka i države Njujork. Novinari postavljaljaju pitanja, a kum Voja iznosi na sto njegušku pršutu i nudoljsku rakiju. Na zidovima našeg kluba velika kolor fotografija sa ranijh svečanosti koje smo ovdje u Njujorku imali. Žuža Polgar priča kako aktvino ne igra, nego piše memoare, Karpov i igra i piše memoare. Voja je stigao u Ameriku posle Drugog svjetskog rata. On spada u one ponosne Crnogorce koji su dokazali da se poštenim radom može dobro zaraditi. U ovom ludom vremenu, gdje se sve gleda kroz dolar, pogotovo u Americi, Vojo izgleda kao čovjek sa druge planete“, piše Bjelica.

U Igalu, gdje se ovih dana nalazi Dimitrije Bjelica, potpisniku ovih redova svjedočeći o Voju humanisti, kazuje da Vojo nikad nije dozvolio nekome da plati ceh u njegovom prisustvu. Tako je i u Njujorku, ali i kad bi došao u rodni kraj i Beograd.

„Želio sam da ga častim na aerodromu ručkom, za sve ono što je on čašćavao nas šahiste koji smo svake godine boravili u njegovoj kući. Ali on nikada to nije dozvolio. On će radije ostati gladan, nego dozvoliti da drugi neko plati ceh. Takvi ljudi su živjeli u Njegoševo doba, ali ih više nema. U znak zahvalnosti Karpov je Voji poklonio trofej Gmatemale koji je dobio lično od predsjednika države, i taj trofej se i danas nalazi na zidovima našeg šahovskog kluba koji se nalazi u Vojovoj kući u Njujorku“, priča Bjelica.

Sjećajući se te svečanosti Bjelica priča da je Vojo tom prilikom pokazao Nikšićke novine, koje mu je poslao Milan Stojović, u kojima je bila reportaža o Kovačevićima iz Nudola. Bole Bošković, naš zemljak dopisnik njemačkog radija iz Njujorka, prevodio je kolegama tekstove o Voji koji je u Ameriku doveo mnoge rođake i svima našao i smještaj i zaposlenje. Jedan mlađi rođak, koji je karijeru započeo u Leotaru, posta je fudbalska zvijezda, a Olja Kovačević, crnogorska ljepotica iz Nudola, postala je top foto-model. Ona je telefonom za samo pet minuta uspostavila vezu sa slavnom Klaudijom Šifer.

Po onom što je zapisao prije decenije i po, a sada kada Voja nema to Bjelica ponavlja, ističići da su Vojine komšije u Sedmoj ulici uglavnom Poljaci.

„Preko puta Vojine kuće je poljska crkva kada je i počivši Papa Pavle dolazio u Njujork, i sa aerodroma je direktno došao u ovu crkvu, u koju sam gledao sa svoga prozora. Kažem sa svog prozora, jer jedan od Vojinih stanova u Njujorku služio da besplatno u njemu boravim i po nekoliko mjeseci. Uvijek mi je Vojo govorio da nikome ne naplaćuje boravak, pa da neće ni svom kumu. U mom stanu je bio frižider uvijek napunjen Vojinim specijalitetima, koje su on i Milica spremali“, kaže Bjelica.

Jedne večeri, sjeća se Bjelica susreta sa svojim kumom Vojom A. Kovačevićem, kad ga je ga je poveo u italijanski restoran i kad su se vratili, nakon pola noći, Vojo veli Milici, koja ih je čekala kod kuće: „Gdje si ti Milice, mi pijemo italijansko vino, a tebe nema. Ovo je Njujork, a nije Nudo i žene treba da idu na fešte sa svojim muževima“.

„Toliko puta sam želio da snimim Voju za televiziju i da napišm nešto o njemu za novine, ali on je uvijek odbijao iz poslovične skromnosti i zato sam mu više puta, u toku naših susreta, rekao da mi je lakše bilo napraviti razgovor sa Papom Pavlom II nego sa njim“, govori Bjelica.

Prema Dimitrijevim riječima, Vojo ga je jedne prilike poveo u veliku kuću kod poljske grofice. Veli Vojo da snimim građevinu. „Popeh se sa kamerom na građevinu da bi gledaoci u Jugoslaviji vidjeli kako naši ljudi rade u bijelom svijetu. Vojo je rekao da je ovaj TV snimatelj, to jest moja malenkost, veliki stručnjak za gradnju kuća i da sam član njegove ekipe, te da da mi sljeduje sedam dnevnica po 70 dolara. Tako mi Vojo isplasti 490 dolara ni krivom ni dužnom“, kaziva Bjelica.

I tako je u Sedmoj ulici život tekao dalje. Jedan djelić crnogorskog rodnog kraja donijeli su u Njujork sa svim običajima, navikama, pjesmom i divnim smislom za humor. U toj ulici se „mluvi po poljski“ i govori srpski „da te čitav svijet razumije“. Prolaze Ameirkanci i ništa ne shvataju, kaže Bjelica.

Tako je bilo do prošlog utorka. Od kada nema Voja Kovačevića. U ponedjeljak, 28. jula, po svojoj želji, biće sahranjem u rodnom selu Nudolu, gdje je prije 25 godina dopratio svog brata Stanka, a tamo su sahranjeni, pokraj njegovih roditelja, i braća Pavle i Mišo.