Ovih dana, tačnije 20. septembra, u Beogradu u 91. godini, preminuo je poznati istoričar, publicista i vojnik po zanimanju pukovnik JNA Savo Skoko. posljednji isparcaj savo skoko

U svojoj bogatoj istoriji Hercegovina je afirmisala svoje najbolje vrijednosti i humanističko-duhovne domete, djelovanjem brojnih stvaralaca koji su najbolje znali stvoriti, uočiti i sačuvati ih za pokoljenja i budućnost. Jedno takvo ime je sigurno bio i dr Savo Skoko. Rođen u Jugovićima kod Gacka, 4. januara 1923. godine. Poslije završene Osnovne škole u Fojnici i gimnazije u Trebinju i Mostaru, rat ga je zatekao još uvijek neopredijeljena, ali izabravši partizanski pokret sa jedinicama 29. hercegovačke divizije gradio je svoje vojničko ime ali i vidio šta je dobro i loše u tome pokretu i kasnije kroz svoja brojna djela i radove stvorio svoje ime istoričara. Djelo poput njegovih slavnih prethodnika-zemljaka Vladimira Ćorovića i Vladimira Dedijera. A igrom slučaja na onaj bolji svijet otišao je baš tog dana kada je u njegovom rodnom Gacku otvoren naučni skup istoričara „Vladimir Ćorović“, a tema je bio Prvi svjetski rat, a niko kao on nije poznavao taj oslobodilački i dobrovoljački pokret od 1912. (1914) do 1918. godine. Pa neka kaže neko da nema sudbine.

Bolovao je, a na kraju i umro u godini jubileja Balkanskih ratova na čijoj temi je doktorirao i postao prepoznatljiva luča tadašnje jugoslovenske, a danas srpske istorije. Kao pisac, Savo Skoko se iskazao kroz mnoge članke objavljene u brojnim časopisima, glasilima i publikacijama. Njegov opus bio je veoma širok, od uže stručnih tema o Balkanskim ratovima do sa kolegom Petrom Opačićem radeći u Vojnoistorijskom institutu Beograd naslova velikih edicija o vojvodama Stepi Stepanoviću, Radomiru Putniku, Živojinu Mišiću... U poznijem dobu svog stvaralaštva niko kao on nije poznavao istoriju NOB-a u Hercegovinni posebno genocidnu politiku NDH koja je u Hercegovini objavljena u njegovim mnogim radovima i naslovima.

Njegovo životno djelo tog perioda stvaranja, kada je crveni lapis KPJ odnosno SKJ krojio istoriju, je „Junski ustanak u Hercegovini 1941. godine“ gdje mu je koautor Branko Kovačević. Bilo je to nešto drugačije i smjelije od onog što je politika partije. Na 50. godišnjicu, 1991. godine, pojavio se i naslov „Pokolji hercegovačkih Srba 1941“, da bi to sve bilo krunisano dvotomonom knjigom „Krvavo kolo hercegovačko 1941- 1942 i 1942-1944“, odnosno smjelo i hrabro pisao je o zlodjelima ustaša, četnika ali i partizana u našoj Hercegovini.

Ulje na vatru dolila je i recenzija knjige “Saveznici i jugoslovenska ratna drama“ Veselina Đuretića kada je navukao bijes Dolačevih „udbovaca“ i kada je zajedno sa Zoranom Lakićem iz Podgorice (čiji su roditelji službovali u Lastvi kod Trebinja) nagovijestio i drugu stranu NOB-a i preporuka djela koje kad se pojavilo kupci su morali da predaju u SUP.

Svojim stavom znao je iznijeti. Znao je da bude oštar kritičar. „Bez dlake na jeziku“ je govorio o našoj političkoj situaciji. Znao je sa malo riječi da kaže mnogo i da to svima bude jasno. „Nagledali smo se svega“, zapisao sam jednu njegovu rečenici dok je sa Vidakom Grubačem 1997. godine u Igalu bilježio njegovo kazivanje o bjekstvu ustašama sa steljišta naslušavši se bijesa i bruke. Doživjeli da najgori sude najboljim. Znao je da kaže da je to bilo vrijeme i još uvijek je za one koji nemaju stida, a za obraz ne mare. Prvi put sam ga upoznao 1991. godine kada sam na stranicama „Duge“ objavio njegov stav da ustanak 1941. godine nije počeo u Drvaru 27. jula već u Hercegovini mjesec i po dana ranije kada su na hercegovačkim jamama gorštaci branili svoj biološki opstanak. I njemu i meni, a i tadašnjem uredniku Miomiru Mariću, poručivali su da zabijamo trn u zdravu nogu i remetimo sklad bratstva i jedinstva koje je već bilo u samrtničkom ropcu koji je dolazio novim surovim građanskim ratom.

Sada na kraju, kada se Savo Skoko upokojio, slobodno se može reći, ako je Dučić knez pjesnika u Hercegovini onda je knez njene istorije Savo Skoko. Bilo je divno učiti od njega. Svaki njegov boravak u Igalu bio je čas istorije, druženja ali i podsjećanja. Nije ga zadnjih par godina bilo zbog zdravlja, nije mogao doći na svoju Gomilu jer mu je to bilo prilično naporno. Ovo je, dakle, bio samo mali osvrt na Savovo ime i vrijeme koje u zaborav ne može pasti. Ne može, jer Skokovo „krvavo kolo hercegovačko“ doziva „kad prah gori pred oči junačke“, a to se na žalost kod nas u Hercegovini često dešava.